Bogumil

BRODOLOM bogumila, Oslobodjenje, febroar

 

Narudžba knjige preko interneta danas nije novost, ali ova iz Sjeverne Karoline je postala neobičnost, dovoljna za novu knjigu ili više njih. David Winstone je u prvom javljanju tražio knjigu «Bogumils as inspiration», u drugom kontakt sa autorom. Tako je otpočela priča i druženje koji su u početku trebali da odgovore na jedno jedino pitanje: Koliko ima istine u legendi o velikom bosanskom brodolomu u blizini Sjeverne Karoline daleke 1540. godine? S` vremenom je priča postajala sve zavodljivija a mi sve radoznaliji i istraživanjem ponešeni istraživači.  Da odmah kažem, nismo došli do odgovora na ono pitanje, ali smo zato otvorili na desetine novih. Ako vam je to utjeha, nastavite čitati, ako nije ovdje je kraj.

http://sevko.blogg.se/2009/february/brodolom-bogumila.html

GALEB, Oslobodjenje, nedjelja 1 mart



Zora je skidala mrak sa neba nad Oresundom, iz onog mraka su kao iz djevojačkih snova izranjale sjenke a iz njih bijela jedra. Tišinu praskozorja je prekinuo pisak brodske sirene, dubok i udaljen. Tamo gdje se sastaju nebo i pučina, praveći lelujavu plavičastu zavjesu, plovio je brod sa snježno bijelim razapetim jedrima. Starac je, na štap oslonjen, stavio ruku iznad očiju napinjući ih nebi li ime pročitao ali su se slova stapala u dugačku plohu koja je mogla bilo šta da znači.

- ”Galeb”, to mora biti ”Galeb” - izgovorio je zagledan u ljepotana što je nečujno jedrio linijom susreta vode i neba ušivajući ih u jedno. Pred njegovim očima je zaigrala slika mladog i lijepog mornara u bijeloj paradnoj uniformi sa ispruženom rukom u njegovom pravcu....

http://sevko.blogg.se/2009/february/galeb.html

 

LJUBAV SA SJEVERA

 U utorak, 24 febroara, i zvanično je objelodanjena vjeridba Victorie prestolonaslednice Švedske i Daniela Westlinga. Godinama je njihova veza punila stranice domaćih i stranih ženskih novina i paleći maštu čitateljki koje su u Vitorinoj sreći prizivale svoju. Upravo gledam kralja Carla Gustafa kako objelodanjuje vijest da je Daniel Viktorin zaručnik, kraljica Silvija bira riječi o budućem zetu, zet po prvi put govori u ovom društvu javnosti, a onda princeza Victoria zahvlajuje roditlejima, švedskom narodu na toplinu kojom ih okružuju, a onda se okreće Danielu i kaže a sad mi idemo dalje, praviti porodicu.

http://sevko.blogg.se/2009/march/victoria-i-daniel.html

 

 Bosanski patareni ili bogumili, su historijski, kulturološki i sociološki fenomen, evropskoj kulturnoj javnosti malo ili nikako poznat. Rijetki poznavaoci fenomena bosanskih bogumila, fascinirani kulturnim tragom koji su iza sebe ostavili, u kamenim nadgrobnim spomenicima, će im odrediti epohalno i grandiozno mjesto u kulturi i umjetnosti Evrope pa i svijeta. Tako će švedski historičar Hans Furuhagen ustvrditi `da su inspirisali protestantizam u Evropi` misleći na Martina Lutera i reformizam (1517. godine) koji je građen na bogumilskom principu obraćanja Gospodu na svom jeziku. Nesuđeni hrvatski nobelovac Miroslav Krleža će zapisati da `Evropa i nema spomenike kulture osim bosanskih bogumilskih stećaka`. Engleski arheolog Artur Evans (poznat po otkriću Minoiske palate kod Knososa na Kreti) svojim istraživanjem i knjigom o stećcima je evropskoj janosti otkrio i stećke i pataransku kulturu. Profesor Džemal Sokolović je bosanske bogumile nazvao `prvim evropskim protestantima`. Cijeloj priči dodajmo i plejadu umjetnika koji su stvarali inspirisani stvaralaštvom bosanskih bogumila poput Tina Ujevića, Lazara Drljače, Maka Dizdara... ili velikana koje su njihova djela i vjerovanja među bogumile smjestila Lava Tolstoja ili Mahatmu Gandhija. Mak Dizdar će za bogumilske stećke reći: "Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što na njem i u njemu nisu drugi unijeli ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i riječ, jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh, jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i život, jest prošlost, ali jeste i budućnost."

 http://sevko.blogg.se/2009/march/bogumili-kao-inspiracija.html

BOSANSKI pisci su rođeni sa greškom



Književnost bosanska kao i svaka druga je više od pisanja. Pisac traži publiku koja će u svom životu uz sam život konzumirati i njegovo djelo. U tom smislu Bosanci su narod rođen sa felerom a bosanski pisci sa tri. One koje određuju katolicima odmah u hrvatske upisuju, pravoslavce u srpske a treće niučije, njih kasnije uzima kad ko i kad hoće. Andrić je fenomen koji je i hrvatski i srpski i bosanski, vjerovatno mu to i naglašava i utrostručuje njegovo bosanstvo. Selimović je u svojoj Bosni ostao i bez posla i bez stana, u izderanim cipelama hodio gradom a kad su ga u Beogradu objeručke prihvatili i u Bosni je dobio na cijeni ili se na njemu nejač do danas izživljava.
http://www.most.ba/113/087.aspx

EMININI nebeski letovi



Prije šesnaest godina, porodica Torlak je protjerana iz svog rodnog grada Foče. Otac Taib, poznat i omiljen ljekar nestao je bez traga. Emina je tad imala samo 12 godina. Iz Foče, sa majkom Edinom, takođe doktoricom, i sestrom Almom u nekoj od izbjegličkih kolona dolazi u Sarajevo gdje preživljava novi pakao, onaj sarajevski 1992/95. godine. Danas, šesnaest godina kasnije iz države Kentucky u Americi stiže nam vijest o još jednom doktoru među Torlacima, Emini. Ne nije, poput roditelja potražila uhljebljenje i ostvarenje svojih snova u medicini, kompjuter joj bio interesantniji. Emina, prva u (h)istoriji kompjuterskih nauka ispravlja i otklanja greške u navigacijskim sistemima u zračnom prostoru i riješila problem apsolutne greške.

http://sevko.blogg.se/2009/march/emina-torlak.html

Dr. Denis Selimović

Danas je teško praviti junake i omladinske idole mimo fudbala i narodne pjesme. To ni mi ne radimo, junak već postoji i o njemu želimo samo ispričati priču, njegovu. Kad dijete useljenika završi fakultet na prestižnim evropskim univerzitetima, onda je to samo po sebi vijest, ali kad dijete bosanskih useljenika u Njemačkoj završi tri fakulteta i doktorskom disertacijom otkrije nešto novo što olakšava ljudima život, onda je to vijest vrijedna divljenja. Junak te priče je profesor dr. Denis Selimović.

http://www.orbus.be/aktua/arhiva/aktua2473.htm

ČESTITKA
Amra Osmančević, doktor Medicinskih nauka



Na Univerzitetu u Geteborgu, 20 febroara 2009. doktorica Amra je odbranila doktorat iz oblasti liječenja kožnih bolesti.
O temi u prilogu, sada samo srdačne i iskrene čestitke za odbranjenu disertaciju i sticanje akademskog zvanja doktora nauka.
http://sevko.blogg.se/2009/march/amrini-naucni-izazovi.html


Denis Mlivić

 DENIS dječak sa velikog panoa

Š. Kadrić

 

Prisjetite se onih velikih reklamnih panoa iz prodavnica sportske opreme i odjeće za dječake po svijetu razasutih. Svakako ima ih puno, ali želim vas podsjetiti na onu sa koje nas gleda dječak rasčupane crne kose, izrazito krupnih i crnih očiju, ozbilja i bezazlena pogleda. Taj dječak se zove Denis Mlivić i želim da ga upoznate.

 Denis je rođen u Štokholmu 1998. godine. Emina iz Banjaluke i Dino iz Sarajeva, u ljubavi se sreli baš u Štokholmu i posrećilo im se. Kad je dijete za pleas pristiglo poslali ga u školu pleasa u Marikans dans studio. Učiteljica, Marika, ga po plesu primjetila i izabrala u naprednu grupu, ali I preporučila "Synk Casting", firmi koja okuplja mlade i nalazi im posao u svijetu mode.  Poslije nekoliko probnih snimanja "Stadium" ga izabrao za reklamu svojih proizvoda i tako počelo. Polarn i Pyret ima svoje ekspoziture u 23 zemlje svijeta. Redaju se velike firme koje trebaju Denisove usluge: Stadium, Kia-auto, Polarn o Pyret i Eniro u Švedskoj, njemacki Otto, Nappa kompany i CPH basic u Danskoj. Samo Stedijum je Denisove slike izložio u svim zemljama u Skandinaviji.

 Manekenstvo Denisu dođe više kao igra i dobra zabava uz to se nešto i zaradi, kaže zauzet snimanjem pice u piceriji u Helsingborgu gdje se častimo. Nije mu mrsko ni to što je u školi i tamo gdje se pojavljuje popularan. “Učitelj u školi mu dao nadimak  "all round kille", kojim god poslom da se bavi dovede ga do kraja i ozbiljno, moguće da je to dio i ovog iskustva sa modne piste i odnosa prema kamerama, ali i našeg odgoja”, govori ponosni otac Dino. Denis trenira đžudo, gimnastiku, dobar je u fudbalu, šahu. Prije par mjeseci je u svojoj kategoriji u džudou osvojio zlatnu medalju u prvenstvu na nivou regije Skåne. U matematici je najbolji u razredu, od predmeta kaže da obožava engleski i bosanski jezik, geografiju.

Često ga učenici ali I učiteljica moli da priča kako je bilo na zadnjim snimanjima. On se načas uvuče u oko fotografa i objektiv kamere pa objašnajva šta je ono što oni traže kod dobrog modela, onda ode na onu stranu gdje obično on stoji pa objašnjava kako se on ponaša da bi dobili sliku koju ljudi vole vidjeti, ali i na kojoj garderoba lijepo stoji. Fotografija je umejtonost, to je Denis već sjajno uočio, slika komunicira sa svojom publikom I mimo modela, mimo fotografa, ona naprosto počinje da živi svoj život. Upravo tako je nastala i ova fotografija na kojoj “mali” Denis prilazi “velikom” Denisu na zidu praveći novu priču, neobična susreta njih dvojice.

 Ponosni smo na njegovu radoznalost i ozbiljnost u prilazu onom čim se bavi, neka proba šta želi i izabere ono u čemu uživa i čim u životu želi da se bavi na duže staze, govori otac Dino. Mi, kao roditelji, na školu ne gledamo kao naši roditelji, u smislu "prvo škola pa sve ostalo". Mislimo da ako ima šansu, treba je iskoristiti i na tome graditi svoju budućnost a za školu ima vremena. Nije pedagoški ali to je naše mišljenje naučeno gorkim iskustvom iz Bosne, opet će otac ubacujući u priču i mamu, Eminu.

 Denis ide svojim životnim putem, trenutno velikim slikama popločanim, da ako od njih i svoju kućicu iz snova napravi.

 

ZULMIR Bečević, pisac

Roman «Putovanje započeto od kraja» je sjajna ispovijest dvanaestogodišnjeg dječaka na prelomu dva svijeta, onog koji je zbog rata morao napustiti i ovog u koji je nepripremljen došao. U dječijoj glavi se, kao u fotoaparatu oslikavaju likovi, odnosi, patnje ali radosti koje život sa sobom nosi. I upravo tako pisac vodi priče koje kasnije upleće, onu koja se odigrava u izbjegličkom kampu u porodicama koje čekaju papire za ostanak, i onu koja se dešava u školi u kojoj on, zajedno sa desetak druge djece izbjeglica uči prve švedske riječi ali i živi život dvanaestogodišnjaka. Taj život ne čeka da papiri dođu, on teče.

http://sevko.blogg.se/2009/march/zulmir-becevic.html

 

OSLUŠKIVANJE

Ševko Kadrić

Nakana

 

Kad pisac objavi prvu knjigu onda osluškuje kako ona živi svoj život, ali kad ih napiše na desetine sa nakanom da inspiriše čitaoca na kreativnost, onda počinje osluškivati kako oni sklapaju svoje svjetove u kojima je i njegova knjiga cigla. To i jeste cilj stvaranja, cilj rada odgoitelja, učitelja, profesora. U moju biografiju sam davno sve od toga upisao, učitelj (učitelj slikanja, skijanja, plesa), profesor na srednjoj školi, profesor na fakultetu. Evo tih nekoliko osluškivanja, upravo skinutih sa interneta, svakako da ih je mnogo više, ali ova govore o značaju pisanja i djelovanja za novo stvaralaštvo, ali i nužnosti pisca i učitelja da kad piše, uvijek ima u vidu ozbiljnost i značaj tog posla.

 ”Tekst Š. Kadrića "Sevdalinka je pjesma duše" me je mnogo inspirisao i natjerao na razmišljanje o narodnoj muzici Orientexpressu koji se svirao na Balkanu  80 - 90-godina gdje je bosanska muzika pokazala svu dubinu.  Pokupio sam ploče i slušao ih cijeli dan. I zaista je pisac u pravu doživljaj je poseban. Za razumjevanje između različitih naroda potrebno je da se razumijemo. U raznovrsnosti je bogatstvo i novi civilizacijski iskorak. Zaista je sevdalinka izuzetan kulturni doživljaj i prava ljubavna balada». Napisaće na svom bloggu  Bror Kajsajuntti iz Luleå.

 «Čitala sam tekst Š. Kadrića u Finnvedennu, o propuštenim šansama integracije, objavljen  14 septembra 2005. godine i razmišljala kako Šveđani reaguju čitajući tekst. Zatim je počeo proces razmišljanja, razgovora sa kolegama na poslu i rezultirao magistarskim radom, Organizacija u školi i multikulturalnost”. Hennie Kesak,  Varnamo.

 Pred odbranu doktorske disertacije na Univerzitetu u Geteborgu, nazvala me dr. Amra Osmančević, zvala me na odbranu, ali i željela da da do znanja ”koliko im značim”. Ovdje ću izbjeći sve ostale riječi koje mi je Amra tada rekla, ali sam shvatio da misli na svoju porodicu i dio njene generacije koja čita moje knjige. Rekla mi je da im je mama rekla (njima svojoj djeci) da ”Bosanskog protestanta” (moje roman), obavezno treba da pročitaju najmanje dva puta. Amra mi reče da su ipak njoj najdraže ”Zagubljene slike” koje će u švedskoj verziji ( Borttappade bilder) dobiti njeni gosti na odbrani doktorske disertacije. Rekla mi je i da je kao moto disertacije stavila jednu od misli iz te knjige. Čitajući disertaciju nailazim na misao, koja i nije toliko moja, koliko misao podneblja, koju bi mi trebali da i više baštinimo. 

 "Naši daleki preci su vjerovali da život treba ispuniti sa tri dobra djela, od djeteta čovjeka podići, kuću sagraditi i napisati knjigu života..." ”Zagubljene slike”, Š. Kadrić

 ”Our old ancestors believed that life could only be fulfilled through the completion of three good deeds: bringing up one’s child to adulthood, building a house, and writing a book on life...”

 “Dragi Ševko, zadnjih mjeseci si ti vrlo popularan u redakciji, svako jutro uz jutarnju kafu čitamo jednu od poruka tvojih bogumila”, Petra, Stockholms fria, (Bogumilerna som inspitacion).

Kog i kakvog su učinka u javnosti ostavile knjige, namjenski pisane za edukaciju prije 1992. godine: (Planinarenjem do zdravlja, Treskavica – planinarski vodič, Pred ekološkim izazovom ili Zaštita društva I obrazovanje), možemo nagađati. Tome dodajmo i sve one aktivnosti koje nisu u knjižnoj formi (13 godina škole skijanja, rubrika u Oslobođenju “Ekologija” ili “Planinarstvo”, organizovanje tribina i gostovanja poznatih alpinista, TV emisije sa gostima). 

Ovo su razlozi zašto se upuštam u (o)pisivanje onoga šta i kako sam radio i pisao u zadnjih 15 godina, uglavnom za prostor Švedske vezan. Istina napraviću kraći osvrt na ono što sam dovde “u ruksaku iskustva donio”. Lično sam ubjeđen da se ljudi vremenom ne mijenjaju previše, ali u novim okolnostima pokazuju starog sebe, oslonjenog na iskustvo, znanje, navike, ali i nove okolnosti. Primjera radi strasni komunisti su postali strasni nacionalisti, poenta nije ni na komunizmu ni nacionalizmu, zajednički imenitelj je ono strasni. Na drugoj strain moralni ljudi ne traže moralno uporište u partijama ili ideologijama već samu moralu. Ili neznalice i u komunizmu i u nacionalizmu traže nadopunu svog neznanja u sili vladajuće ideologije i masi (folk, populos), takva nadopuna ne treba obrazovanim i intelektualcima, otuda su oni uvijek u nemilosti ostrašćenih, neukih onih narodom zaklonjenih. 

                      U pred ratnom periodu sam nastojao ukazati šta instrumentalizirani nacionlaizam (što jeste pobjeda vjersko nacionalnih partija u BiH) donosi Bosni, u samu ratu sam radio ono što sam mislio da trebam i moram, tri puta sam vodio konvoje žena i djece iz opkoljenog Sarajeva, i osmišljavao rad Dječije ambasade u Sarajevu, Makedoniji, Turskoj, Bugarskoj i na kraju Švedskoj. Kad je ta priča završena, pisanjem sam nastojao osmisliti sopstveni život, ali i paliti svijeće u mraku, ostrašćenih, neznalica, onih narodom zaklonjenih ili neukih švedskih državnih činovnika, dajući samopouzdanja i snage ovima koje smo ovdje doveli ne njihovom željom.

                      Izabrao sam upravo ovaj dio mog života za opisivanje, zato što želim biti uvjerljiv, edukativan, ali i priču podkrijepiti slikama koje se u nju uklapaju ili je ilustriraju.

__________________________________

 

BRDO i FOČA

 

KAKO ne biramo gdje, kada i od koga ćemo se roditi, tako sam i ja rođen u maju, ne u Foči, gdje sam dobar komad života odživio, ne ni u Sarajevu, gdje me svrstavaju već u selu Brdo, ugniježdenom između Foče, Pljevalja i Čajniča.

Majka je pričala da me tri dana porađala, sve joj vene po nogama iskočile a meni glava  poplavila, srasle se oči, nos, od usta samo mala rupica ostala. Žene oko majke okupljene se prepale a jedna u strahu i rekla ”Jadi šta si ovo rodila?”. ”Sikter, dijete rodila eto šta!” proderala se nena na njih. Žene su, tad u Brdu, bile osuđene da se porode ili umru, do najbliže bolnice je trebalo rodilju nositi satima, moja majka se porodila.

Koliko god da prebiram sjećanja po glavi, tražeći slike koje sam upamtio, prije nego smo u Foču doselili, jedva da ih imam nekoliko, čak im ne mogu ni redoslijed odrediti. Znam da je otac radio u Sarajevu i povremeno bi dolazio kući da, ogrnut dugim kožnim kaputom, projaše snažna alata.  Vadio bi pištolj a imao je i pušku i pucao uvis. Tu sliku sam možda kasnije u glavi uvezao jer smo u porodičnom albumu zaista imali sliku oca na konju sa podignutim pištoljem u ruci. Volio je i da svira tamburu, kako je on nazivao, kasnije sam shvatio da je riječ o sazu, uz koji bi mlađarija igrala. Pjevao nije, u ratu je ostao bez jedne buben opne, pa je bio potvrd na uši. Bio je krupan, lijep, plavih očiju, iz rata izašao kao Titov partizan, okićen sa nekoliko odlikovanja, u miru onim ratnim odlikovanjima dodao i lovačke značke, udarničke značke sa radnih akcija, ali i odlikovanja Crvenog krsta. Narod ga je takvog volio, on im je rastjerivao strah od odmetnika, razveseljavao ih svirkom, ali i pomagao kad im je pomoć trebala.*

 Ovo je slika koja se sigurno desila i nje se sjećam, bili smo u sobi, mama je otišla da donese naramak drva iz Godijeva brda, otac je nešto vani kosio, mlađi brat je bio u dupku a ja se igrao okolo. Otac je uletio u sobu, sav ljut, sa rafa uzeo pištolj, stavio ga za pojas i istrčao vani. Kroz prozor sam vidio i mamu, kako je bacila naramak drva, sjekirom odsjekla jednu paliju i krenula prema Ćazimu i Devliji Musić, između zavađenih porodica se ispriječio neko od Dedovića. Krv je trebalo da padne zbog menjika, otac je valjda prekosio liniju koja dijeli imanja. Sreća krv ne pade, mi sa Musićima ostasmo u dobrim odnosima, za cijeli život skoro najboljim, Šerif (stariji brat) i Rasim (Ćazimov) se kasnije kumovali i čuvali jedan drugog dok je života u njima bilo, otišli skoro u istoj godini, lahka im zemlja bosanska.

U svježu sjećanju mi je i gromila oko trešnje, negdje u strani iznad kuće. Tu smo našli zeče. Dok smo se oko njega igrali, tamo odakle dolaze muškarci iz Sarajeva, pojavilo se njih nekoliko, među njima i otac. Izvadio je mesinganu kutiju sa tahanhalvom. Sjećam se šara na kutiji, ukusa, oca u nekoj uniformi, svega.

Sjećam se i svadbe, vjerovatno se ženio prvi komšija (Ibro Dedović). Ona naša kuća je bila puna djevojaka u mirisnim katovima, tu su se dotjerovale na mene nisu obraćale pažnju, ko zna zašto, ali ta slika i miris mi se pod kožu podvukli.

I zadnja, je ona kad smo krenuli prema Foči. Otac je prelomio i donio odluku, majka nije htjela više sama ostajati na selu. Brat, godinu stariji od mene, umro kao beba, očeva majka, nena Hadžira takođe umrla, uglavnom ubjedila ga. On u Foči našao posao, iznajmio sobu u nekom podrumu i poveo nas. Na Planima, gdje treba da se otisnemo prema Šupljici, sve žene su uglas plakale i vrištale udarajući se po prsima (Hašima, Vezira, Hajra, Devlija, Emira, Šerfa, Arifa…), muškinje dva natovarena konja niz brdo pred sobom tjeralo, mi djeca (Šerif, Ševala, Revko i ja) izprestravljeno, gledali i slušali, možda je neko i plakao, nebi me čudilo, plač je bio neodvojivi dio te slike rastanka. ”Jadi moji odvede djecu u grad da mu pomru od gladi”, vrištala je za nama strina Hašima, udarajući se rukama po prsima.

 U Foči smo bili postanari, kretali u školu kako je ko za nju pristizao. Šerif je nastavio peti razred, Ševala krenula za godinu dvije, ja za dvije godine iza nje. Otac tražio načina kako da se dokopa kakve radničke barake koja se ne plaća. U Ćerezluku, ušao u prazan stan, izbacili nas. Otac doveo fotografa Mazića da nas slika onako ojađene, pred stvarima u avliji, i otišao u Maršalat. Kasnije se falio da ga je lično Kardelj primio (nešto mu nisam vjerovao), ali ono što jeste tačno, Rajko Gagović (strah i trepet u fočanskoj vlasti) čekao ga na Drinskom mostu a mi smo već bili smješteni u baraku na Božovcu. ”Nisi baš morao ići u Beograd, sredili bi mi to i ovdje”, govrio mu Rajko, hvatajući ga ispod  ruke. To se moglo i moralo tumačiti samo na jedan način: ”Ne igraj se više!”. Otac se kasnije hvalio da mu je htio pokazati da ima vlasti i nad njim. U Foči smo 1962. godine dobili porodično pojačanje, rodio se Ševal, koji je dobio nadimak Ćina. Kasnije smo od stare sušnice kuću ćerpićaru napravili koja je priča za sebe, ali iz nje smo svi krenuli prema visokim školama i svojim životima.

 Priča o Brdu je važna u mom životu, ono je postalo svojevrstan teatar i ogledalo u kom sam imao zahvalnu publiku, ali i prostor u kom se vidjelo kako vrijeme tu sporo protiče a ja mu odmičem. Kad sam već i u školu pošao, na ljetnjem raspustu a kasniej i zimskom, sam išao amidži Halimu na selo. Idila, malo ognjište, oko njega poravnata zemlja, gore samo krov sa badžom bez tavana. Uza zid nešto potpođenog gdje se po noći spavalo i dvije namještene sobe, čuvane za gostiju. Uz lampu bi se pričalo do kasno noću, priče obične svakodnevne, o govedima, problemu sa vodom, koševini, mobama, sijelima, udajama, bolestima, ratovima… ali se i jelo, krompira ispod sača sa sirom, suha mesa, krompiruše, ili mi je strina prinosila moju poslasticu, pekmez preliven kajmakom.

To je vrijeme kad u Brdu nema struje, ni radija, nema puta, nema vode, toalet je bio vani, živilo se bez novina, osim onih u koje se roba u gradu umotavala. Kasnije su se one stranice novina sejkle na manje komade za cigara, kad nije bilo toalet papira ”Golub”. Priče mojih vršnjaka, ali i ostalih seljana, su bile kao iz zatvorenog kruga omeđenog velikim zidom u krugu od desetak kilometara. (Baš kao onog u Gazi danas, gdje su se Izraelci ogradili od Palestinaca). Pričali su mi o događajima sa ovcama, jakim volovima, o smiješnom događaju pri branju gljiva, mašine (mahovine), čuvanju stoke, koševini, o svemu onome što se dešavalo i moglo desiti u onom ograđenom krugu zvanom Brdo. Najsvježije vijesti je donosio amidža petkom iz Vikoča i ja iz grada. Amidža bi otiđi sa konjem na džumu, ali i da se namiri a u veče bi pričao koga je sreo, sa kim je kafu popio, šta je kupio a šta nije. Svi su u selu znalo da amidža ide u Vikoč i dolazili bi da ga mole da im kupi, šibica, kafe, šećera, gasa…

 Sjećam se jedne priče, kad su djeca ganjala puha, a on sa trešnje u strahu skočio pa se Mustafi kroz nogavicu uvukao u gaće. Šemsa nije smjela momčiću gaća skidati, on poplavio od straha, takvih priča je mnogo… Ja bih pričao o gradskom životu, radiju, biciklu, školi, djevojčicama… Kad sam vidio da imam publiku koja me sa čuđenjem i obožavanjem sluša onda je Brdo postalo moj teatar u kom sam postao pripovjedač. Priče sam uljepšavao ali u njih unisio i ono što se drugima dešavalo a ja im zavidio što nije meni. Pričao sam i odraslima, da bih održao njihovu pažnju uzimao sam mašice i drvo uz ognjište i počinjao da pjevam kao uz gusle. Učio sam pjesme pisane u desetercu napamet a neke i sam izmišljao. ”E što ti se majka ne oblizni”, govorile bi žene kao u horu. To bila poštepica ali i pohvala, kasnije su i plakale kad sam već pustio glas uz harmoniku pjevajući sevdalinke.

 Ta priča bi se ponavljala između moja dva dolaska, nama u gradu se toliko toga događalo svaki dan, družili smo se sa djecom u mahali, imali svoju bandu i tukli sa drugim bandama. Obično na Poretku ili tamo gdje bi se vođe bandi dogovarale. Imali smo škole u kojima je bilo na stotine đaka, desetine učitelja, knjiga, lopti… oni moji vršnjaci u Brdu (Smajo, Mustafa, Esed, Ragib, Ibro…) bili upućeni jedan na drugoga i Brdo omeđeno dubokim klancima sa dvije strane, Ćehotinom sa one treće. Da bi se do potoka ili rijeke spustilo, trebalo je više od sata, vražijim stazama a tek vratiti se nazad?

 Kasnije, kad smo u Foči dobili harmoniku od Faka Mandža, za mlijeko, stariji brat je propjevao i prosvirao. Tad je već i u učiteljsku školu krenuo ja privodio kraju osnovnu. On imao obavezno muzičko i sviranje mandoline, tako da je harmoniku brzo svještio, ja bio samouk, ali uporan. Ne znam kako, ali jedan dan su nam se u kući zatekle dvije harmonike, brat svirao i pjevao u sobi a ja onu drugu okačio na sebe i stao na prozor da me djevojčice vide. Razvlačio sam mjeh i otvarao usta, mahalom krenula priča da znam svirati i pjevati. Odnio vrag šalu, ja navalim na onu harmoniku i prosviram, ma šta prosviram i propjevam.

 

* O ocu i njegovoj braći koji su poslije pokolja u Bukovici, pobjegli prema Sarajevu sam pisao u pripovjeci «Braća». Njih četvorica, Halim, Nasko, Abid i otac su bili mobilisani u četiri različite vojske, od čega su dvije bile na strani pobjednika, dvije na strani poraženih. Dvojica su se borila protiv one druge dvojice, uz mogućnost da su ih možda baš oni i pobili.

** Brdo je tad imalo  tačno deset kuća, razbacanih na tri strane visoravni. Od jednog do drugog dijela je trebalo ići najmanje po jedan kilometar. Na Studenac se išlo sa bremom koju su žene nosile na leđima ili na konju. U bremu je moglo stati 20-30 litara vode. Da se ode na vodu i nazad trebalo je po sat vremena i to je bila svakodnevna aktivnost svih seljana. Studenac je bio rijetko mjesto gdje su svi morali navratiti, bar jednom dnevno.

Danas u Brdu i cijelom kraju ne živi niko, desetine hiljada ljudi su silom rastjerani po svijetu i oni iz Bosne, ali i oni iz Crne Gore na čijoj teritoriji se nije raotovalo. Kuće ako nisu zapaljene, postale su oborine, imanja u korov i šikaru zarasla. Taj kraj više niko neće voljeti i obrađivati kao oni protjerani, koji su tu živili vijekovima. Često mislim o njima, ali i onima iz Posavine ili Kninske kraine, i ako im je grijeh bilo vlasništvo nad tim prostorom a religija izgovor. Često se pitam, ko će više te krajeve voljeti kao što su ga voljeli oni protjerani sa njega?

_____________________________________________________

 

TREHNIČKA ŠKOLA

 

Po završetku osnovne škole, otac je imao nakanu da me da u državnu školu, policiju ili vojsku, ali za svaki slučaj predasli smo papire i na zanat za radio i TV mehaničara. Već ranije sam bio aktivan u radio-amaterskom klubu YU4GNO i svještio morzeovu azbuku, primanje i slanje poruka, rukovanje radio uređajima. I primili me na zanat, otac poznavao nekog majstora i on me primio na praksu na koju ja nikad nisam pošao. Bio sam dosta neuhranjen za državne škole a sestri nije bilo drago da ostanem na zanatu, “Ako sam ja morala ostati u Foči, ne mora on”, ubjeđivala oca.  Kako nismo imali ideja, ideju nam je dala rodica Esma, ona se godinu prije upisala na Ilidži u Šumarsku tehničku. Doduše ona je stanovala kod tetke Munibe, meni valjalo u đački dom. Oca ubjedili, odveo me i upisao. To je bio moj prvi susret sa Sarajevom.

U onom domu bila uglavnom djeca sa sela, skoro isti kao oni moji vršnjaci u Brdu, brzo sam dobio svoje duhovno ogledalo i u đačkom domu za buduće šumarske tehničare ali i šumare. Oni iz starijih razreda su voljeli harmoniku, onima iz moje generacije sam jeftino prodavao priče iz grada, ispalo da sam bio mačo, zavodnik i ko zna šta još, a ja zapravo prvo žensko poljubio tad, baš tu na Ilidži blizu stanice za fijakere. Dušanka joj bilo ime, bila mlađa od mene, ali iskusnija, ja dugo tumarao alejom do doma, ošamućen prvim poljupce, usta na usta. Kad sam se pojavio u sobu, u kojoj nas je spavalo preko dvadeset, upalio sam svjetla i vrisnuo: “Budi se i slušaj ovamo”. I oni koji su se u početku bunili kasnije su slušali priču velikog Don Žoana iz Velike aleje na Ilidži, otpočetu prvim poljupcem… što je jedino i bilo tačno, sve ostalo sam prepričavao neki neodgledani film.

Baš te zime, zdravlje mi se pogoršalo, kako i nebi? Slavili smo Novu godinu, svirali i pjevali u trpezariji a onda po manjim grupama. Napio sam se, ali i demonstrirao karate udarce po malim staklima u hodniku. Prvih nekoliko sam i uspio polomiti u jednom od njih sam ruku rasjekao. Ko zna da li sam je uspio i zamotati, ali sam legao pored prozora u spavaonici i zaspao. Vaspitač Veković mi je više puta tu sliku prepričavao tužan, prepoznavajući u njoj neku svoju. Lokva krvi ispod ruke koja je visila pored kreveta, ja nepokriven a prozor otvoren.  Tad sam uknjižio u moju biografiju i dva mjeseca bolničkog liječenja u Foči. Valjda to brzo sazrijevanje i još brže učenje na glupostima i uz masu tableta i injekcija me natjeralo da promjenim način života. Ne gluposti sa alkoholom, cigaretamama, već život, rekao sam sebi!

Bilo je to lakše reći nego učiniti. Tragao sam za boljim društvom od onog u đačkom domu. Tamo sam bio glavni, vođa i kolovođa, trebao sam društvo gdje smo svi jednaki, nošeni nekom pametnom idejom. Našao sam izviđače na Ilidži. To me ponijelo, izleti, vještastva, prvi izviđački činovi, logorovanje, takmičenje u orijentaciji, obilazak planina oko Sarajeva.

 

Tog ljeta u Sarajevo je došla i sestra, iznajmili smo sobu na Alipašinu Mostu (kuća Esmić, visoko u brdu). Ona studirala na Drveniji, ja išao u školu na Ilidži, stan nam bio na pola puta. Od oca sam dobio posebne upute i ovlaštenja, kad je sestra u pitanju. I ako sam bio dvije godine mlađi trebalo je da je ”čuvam” i po potrebi ”bijem”. Po očevim instrukcijama ja sam mogao da radim šta sam god htio, bar kad su žene u pitanju, ali morao sam učiti i ne krasti. Ocu bio važan obraz, moj da ne kradem, sestrin, zna se.. I sestra je dobila posebne instrukcije od roditelja, da čuva mene, ali prije svega moje narušeno zdravlje. Ilidža i Sarajevo iz tog perioda su veliko iskustvo, tu sam postao tehnički urednik školskog lista “Mladi šumar”, tu sam dobio treću nagradu za pjesmu na opštinskom takmičenju, tu sam doživio prvu ljubav, zavolio i upoznao život sa te prirodnjačke strane, obolio od nekih boleščuga, ali i počeo da se družim sa izviđačima.

   Otac i majka

Polahko ali sigurno, počeo sam otkrivati i Sarajevo, prvo tranvajem, onda kroz pozorište, kino dvorane, zabave po aulama srednjih škola, kroz harmoniku, onu što sam je kupio od nekog Stovraga ili Roga u Kržavi. Sestra me često švercovala u studentsku kuhinju i biblioteku Vijećnicu. Dobio sam važnost veću nego sam na Ilidži imao. Ovdje su me, kad bi htjeli da kupe ili prodaju bon za ručak, oslovljavali sa kolega. Isto je bilo i u studentskim čitaonicama, u društvu sa sestrinim prijatljima. Ta akademska atmosfera mi se dopala, pravio sam se važan, ali i sanjario da i sam počnem studirati. Tad nije bilo dileme, Šumarski fakultet.

Kad bih odlazio u Foču vikendom ili nekim praznikom, sve mi je više imala onu ulogu ogledala koju je ranije imalo selo Brdo. Grad, moji prijatljei iz mahale i grada su živjeli svakodnevan život, dosta monoton, bez velikih događanja ali i ambicija, a moj? Mislio sam da je to tek sad pravi život, zdrav i pon kreatvnosti i dobrih sadržaja.

Nikad neću zaboraviti dvojicu profesora sa Ilidže, Osmana Avdića (nastavnika maternjeg jezika koji mi je povjerio uređivanje lista, ali i iznudio prvu pjesmu za prvu nagradu, istina to mi je bila i jedina pjesma koju sam u životu napisao), Veljka Tošića, čovjeka koji je istinski volio svoje učenike i brinuo o njima. Milutina Vekovića, vaspitača u đačkom domu, koji je pokazao dosta ljudskosti i brige, onda kad sam je trebao. Sjećam se još nekih starijih o kojima su učenici ispredali legende: Dimić, Jovanović, Pataki, Soroki Jelica, Ćirić Nadežda…

Gore u brdu, na Alipašinu (ulica Boška Lontoša) sam sa harmonikom sebi, ali i sestri obezbjedio značajno mjesto, ugled i mogućnost da se šta zaradi. Sjećam se vojnici su praćeni u vojsku, Nova željeznička stanica se tek otovorila, ja svirao, kolo zauzelo pola aule. Kući došao kasno, taksijem, sestra me napala. “Mi nemamo ni za kirije ti se taksijem vozaš!”. Ja iz džepa izvadio toliko novca da smo dvije kirije mogli platiti. I ako smo od opštine Foča dobili kredite, nikad nije bilo dovoljno da se svi troškovi isplaćaju. Jedno bi od nas svakog drugog vikenda odlazilo vozom u Foču da donese hrane, skupo bilo po Sarajevu kupovati.

Kasnije smo preselili blizu Jevrejskog groblja, ulica Pećina kod barba Joze. U komšiluku nam je bio tad već oženjen bratov kum Rasim Musić, koji nam se našao pri ruci, ali nam je i brat često dolazio. Kao spasitelj i radost, on se već bio zaposlio kao učitelj blizu Kaknja, selo Brnjic. Tamo mu bio prijatelj Bajro Gec u školi pa i njega namamio. Boravak kod brata učitelja na selu je blagodat, za koju fali riječi da se ovdje opišu. Onda je i brat otišao u vojsku, školu rezervnih oficira u BIleći.  Po odsluženju se vratio u Brnjic ali i upisao Višu upravnu pa počeo češće dolaziti u Sarajevo na ispite, ali i boraviti kod nas. Ubrzo je dobio posa u Kaknju, u štabu narodne odbrane.

Pred kraj treće godine na Ilidži sam primljen u partiju (jednu i jedinu SKJ). Inače se primalo u četvrtom razredu, one koji su se istakli radom, aktivnostima i moralom, predlagali i u trećoj. Profesor Avdić predložio mene. U biografiji sam napisao da sam ponosan da mi je otac Titov partizan (prećutao sam amidže koji su bili mobilisani u neprijateljske vojske, dvojica od njih i poginuli, jednom sam odlazio kad sam god mogao), da su svi članovi moje porodica članovi partije, (mamu i njene odlaske u džamiju sam prećutao, kao da i nije dio, te moje porodične priče). Rekli mi da treba napisati ono što ide u prilog da me prime, nisu mi trebali ni govoriti ja bih tako i napisao.

 Međutim život je išao dalje, sestra se vratila u Foču. Ilidža nama, što smo dotakli zvijezde mudrosti, postala pretjesna. U četvrtom razredu nas četvorica, najizraslijih u školi napuštamo Ilidžu i odlazimo prema Delnicama u Hrvatskoj (Mirsad Dučić, Milorad Radošević i ja). Tamo ranije otišao jedan drugar pa nas mamio izazovima. Delnice su iskustvo, doživljaj, prva istinska ljubav. To je vrijeme naglašenog konflikta sa ocem, on navikao da mu se ne suprostavlja, ja se bunio. Nisam mogao da zaustavim njegovo nasilništvo prema mami, patio sam i na drugi način to ispoljavao. Bio je grub prema njoj, često je i ruku na nju dizao, smatrao je da mu je ona svojina, nju niko nije imao zaštititi, bila siroče iz onog rata. Sve njene pobili i spalili, jedanaestero na jednu krv, ona preživila bježanjem u šumu.* Bar neka me ubiju sa leđa, mislia dok je bježala.

U Delnice sam otišao bez očeva odobrenja, nekoliko mjeseci smo propatili, pali u iskušenje da sobu sa okačenom šunkom obijemo. Ja izvukao najmanje drvce, ona dvojica mi držala noge da se popenjem, klimao sam prozor i popeo se. Jednu nogu sam već unutra ubacio, šunka bila na dohvatu ruke, mi bili gladni. Odustao sam, možda baš ono očevo o čuvanju obraza me vratilo sa prozora. Milorad i Mirsad, bili ljuti na mene. Sutra dan poštar donio novac, brat poslao. U logoritamskim tablicama ostalo zapisano "72 sata, 250 grama suha hljeba i jedna ljuta jabuka", to bio jelovnik tih 72 sata. U Delnicama mi je dobro došlo poznavanje telegrafije, prišao sam radio klubu i ubrzo stekao društvo i mimo škole, ali i ulogu instruktora u novoj školi telegrafije. Učio sam polaznike da kucaju i primaju morzeove znakove. Svakako i izviđači su mi bili kao rod.

Ta jedna godina u Delnicama po intenzitetu sazrijevanja je bila kao nekoliko na drugom mjestu. Upoznao sam divne ljude, ali i one manje dobre. Nikad neću zaboraviti Slavu i Ivana, kod kojih smo stanovali nekoliko mejseci, Bosanca Kerima Jusića i njegovu divnu porodicu kod kojih smo se bili ugnijezdili Mirso i ja kao u svoju kuću (Milorad se bio prislonio nekoj mještanki). Atraktivnu razrednicu Seku, za kojom smo svi muški u razredu ludili a i ona se trudila da nas izluđuje, veliku ljubav Boženu iz đačkog doma, o njoj neću sada.

U Delnicama sam položio četvrti razred i odbranio diplomski rad, nešto iz eksploatacije šuma. Kući se vratio kao svoj čovjek, za posao ili studije spreman. Tad se desilo nešto neplanirano,  oprao sam dugu kosu i izašao vani, do kasno noću ostao u Aladžanskom parku, istina trijezan od alkohola ali pijan od ljubavi i ponovo mjesec bolnice, ovaj put bilo mnogo ozbiljno. Desilo se da je i stariji brat, baš tad  imao udes sa službenim autom, jedan čovjek je nastradao ne njegovom krivicom. Trebalo je proći kroz proces isčekivanja suđenja i mog ponovnog oporavljanja. Sestra i ja smo odlučili da počnemo raditi u ŠIP ”Maglić” Foča. Imali smo sreće da su nas i primili kao pripravnike. Sestru kao ekonomistu, mene kao tehničara.

Za prvih nekoliko mjeseci me bilo baš krenulo. Direkcija je imala neki aparat za umnožavanje, isti onakav na kom smo mi u školi na Ilidži radili list kom sam ja tehnički urednik bio. Tehničar koji je na njemu radio nije taj dan došao na posao, u direkciji bila uzbuna, trebalo umnožiti materijale za sjednice. Ja čuo za problem, hladnokrvno otišao i odradio šta je trebalo. Po direkciji se pričalo o tome. Malo iza toga bio neki važan sastanak i razgovor o pripravnicima u opštini. Bio sam prisutan, govorio ali i napisao tekst za lokalne novine. ”Opet onaj mali iz šumarstva”, pričalo se u direkciji. Poslije me pozvao direktor šumarstva Rašo Voinović i objasnio mi da treba da idem u planinu i snimam norme utovara balvana na kamione (Maluša i Vrbnica). Dobio sam formular, ostalo ja umnožio na onom aparatu. Išao sam nekoliko mjeseci i snimao, družio se sa šumskim radnicima, šoferima ali i planinom. Naprosto uživao, oni mi se čudili, ja uživam u njihovoj nesreći.

Poslije tih nekoliko mjeseci, pozvao me direktor da mu donesem one papire snimljenih normi. Ja odnio, on pričao na telefon i pokazivao da ostavim papire na sto i odem. Ja otišao, ali ponio i papire i čekao pred vratima. Poslije nekog vremena on se pomolio na vratima i pita šta bi. Ja ušao i objasnio mu da sam snimao norme, ali i izračunao prosječna vremena, utovara, transporta, učinka po radniku. Uz to ja priložio i grafikone.

On me gledao u čudu, klimao glavom, gledao one rezultate.

- Upravo ovo treba da rade studenti i porofesori na fakultetu – rekao je a onda i nastavio – odradi to do početka školske godine i bježi na fakultet!

Tako i bilo, iduću godinu sam otišao na fakultet ali ne šumarski, prije toga sam sa šefom radiliša Partalom otišao u Jeleč i dalje za Palež. Tu se desila ljubav na prvi pogled, zaljubio sam se u jelečku kotlinu, Jelečake i Palež na kom ću kasnije i kolibu napraviti. Trebalo je da budem zamjenik, nekad i šef radilišta. U radilištu ”Palež” je radilo oko 120 radnika, većinom iz ovog kraja. Šumsko radilište i njegov šef su bili važni u njihovom životu. Ja sam imao dobro obrazovanje za ovu vrstu posla, tehniku sam dobro poznavao, teoriju uzgoja i ekploatacije šume, trebalo mi je još prakse. Tu sam naučio i pravilo da seljak, ili šumski radnik nikad ne pita ono što bolje ne zna od tebe. Nisam mario za te male zamke, uživao sam u kraju i u poslu.

Jedan dan smo šef i ja naišli kroz selo Govzu. Jedan od radnika nas je pozvao na ručak, a otimali su se da to urade. Dok smo jeli, pofalio se da je sinu kupio harmoniku. Ja sam lukavo gledao harmoniku dok nisam bio u prilici da je okačim na sebe, ali naopako. Tipke sam stavio na lijevu stranu a basove na desnu. Šef me gledao i rekao da ostavim harmoniku da se ne brukam, on me pokušavao vaditi kod domaćina. Kao naivno sam pitao šta je problem, on mi je pokazao da klaviatura ide na drugu stranu…

Poslušao sam ga, propuhao mijeh a onda udario. Njemu zalogaj zastao u grlo, oči ostale na meni.

- Koliko ja vidim ti ovdje više nećeš biti tehničar nego svirač, svakao je Jelečacima svirač potrebniji – rekao je nazdravljaući. Tako i bilo. Ubrzo me omladina iz Jeleča zvala na sastanak i tražila da im pomognem oživjeti kulturni život. Tako sam se sa radilišta i preselo u Jeleč kod divnog Ahmila Mekića i njegove porodice. A kulturni život Jeleča? E to je priča za sebe.

Omladina htjela da se zabavlja, igra i pjeva. Ja pristao ali i uslovio, sve djevojke koje nemaju završenu osnovnu školu da se odmah prijave za polaganje u Kalnoviku. Ja im držao časove, hemije, fizike, matematihe, biologije… djevojke tražile da zasviram da poigraju. Može, ali kad naučite šta je ćelija, tablicu množenja i šta je već bilo tema učenja. Djevojke položile razrede, mi u domu kulture organizovali zabave, ulaznice, sklepali smo i orkestar, organizovali takmičenje pjevača, izbor mis večeri. Izabrali tri najljepše djevojke u kraju. Nama to bilo interesantno i zabavno, narod to ozbiljno shvatio. One tri što su izabrane za najljepše udale se u roku od nekoliko sedmica.

U isto vrijeme u Jeleču je bio i neki mladi hodža od Višegrada, Karaman. On ljubomorno gledao šta ja radim sa omaldinom u Jeleču. Njemu petkom na džumu nekoliko staraca dolazilo a i oni arapskom jeziku nisu bili vješti, klanjali, radi klanjanja i straha od smrti, mi u onom domu kulture se životu radovali. Bio sam tužan kad sam Jeleč i ŠIP ”Maglić” napustio i otišao da studiram. Stekli su se uslovi, bio sam iskusniji za jednu, skoro cijelu godinu, intenzivnog rada i u šumi i sa ljudima i na sebi, bio sam potaman i zreo za studiranje. Dovoljno sam volio život da sam ga želio studijem još i oplemeniti, to me vodilo.

 

Porodica Kadrić, stoje: sestra Ševala, stariji brat Šerif, mama, otac i ja.

Čuče, Ševal (Ćina) i Revko (Reva)

* Maminu živtnu priču sam ispričao u pripovjedci ”Majka». Ponekad kad smo zajedno išli ili se vraćali iz grada, sreli bi Radivoja Marića, radio je na klaonici u Foči. Ona bi mi govorila, da je on bio jedan od ono troje što su njene pobili. Bilo ih troje, jedan imao pušku, Radivoje imao 14-15 godina. Utjerali ih u kuću i zapalili, samo ona pobjegla.

_____________________________________________________________________________

STUDIRANJE

 U Foči sam prikupljao papire za upis na fakultet, još uvijek sam razmišljao o Šumarstvu, ali pročitam oglas o novom odsjeku na Prirodno Matematičkom Fakultetu. To mi uđe u uši i kasnije u razgovoru sa prijateljima čujem da su i oni nameračili baš taj novi. Riječ je bilo o odsjeku za Odbranu i zaštitu. Odem u Sarajevo i predam dokumenta. Bio je i razgovor sa njih nekoliko u komisiji, kao na audiciji. Okačili spisak primljenih, ja bio na njemu.

Odem u goste kod prijatelja na Ilidži (Mirse, bio je sa mnom u Delnicama), on ranije upisao Šumarstvo. Njegova mama Vasvija, mi ponudi da stanujem kod njih tu godinu. Tako i bilo. Odem u knjižaru i kupim ”Kapital” (Marks i Engels), koji je koštao pravo bogatstvo. Crvene kožne korice i tanki papiri kao za savijanje cigareta. Nije mi bilo žao a i uštedilo se novca za studije, malo plata, malo harmonika a čekao se i kredit.

Tu godinu sam se uhodavao u novom ritmu. Pratio sam predavanja i intenzivno učio, redovno sam sve ispite polagao. Na fakultetu me izaberu za sekretara omladine PMF, što je bilo iskustvo za sebe. Baš kao da smo bili na radnoj akciji «Sutjeska», bili smo sjajno društvo u onom predsjedništvu: Adem Hamzić, Nada Gligorijević, Murat Crneta, Pero Sparavalo, Frida... oni nešto stariji, ja prva godina, ali imao veliko iskustvo. Profesor fiskulture Šaćir Jažić, bio i predsjednik planinarskog društva «Treskavica», trebalo mu omladinsko pojačanje, meni planinari i planina, tako počela i planinarska priča koja je trajala narednih 25 godina i postala dio novog određenja mene.

Počeli smo sa serijom predavanja o planini, planinarenju, opremi, planinarskoj fotografiji... i sve dokumentovano slajdovima, opremom, dopunjeno izletima i novim iskustvima i poznstvima. Predavače nalazili među planinarima ali i zaštitarima prirode: Drago Bozja, Muhamed Šišić, Pero Hiljčišin, Slobodan Žalica, Čedomir Šilić, Mithat Uščuplić, Dragomir Lakušić, Nijaz Abadžić... Studentima iz manjih gradova trebalo društvo u Sarajevu, onim iz grada planina i društvo, predavačima publika, spoili smo ugodno sa korisnim. Osmišljavali u hodu, podsticali. Poslije ljetnje škole planinarenja krenula je zimska, poslije nje lednički tečaj, Sarajevska škola alpinizma, obilaženje planina oko Sarajeva, ljetnje višednevne ture po Durmitoru, Prokletijama, Triglavu, Olimpu, Musali, Monblanu... Ja bio idejni vođa i predsjednik, često vodič, osmišljavao boravak na studijima sebi ali i drugima.

   Zub na Romaniji (Foto M. Šišić)

Na Sarajevskoj školi alpinizma, se desila nesreća koja umalo nije tragično završila. Gore u stijeni penjao par penjača, kod Novakove pećine sjedila i sunčala se djevojka, studentica Ilhana Sedlarević. U jedno trenutku nepažnje naglo ustala, izgubila ravnotežu i pala. Kotrljala se niz strme stijene oko 90-tak metara. Sa grupom planinara sam se našao u šumi ispod pećine ali sam čuo zlokobne zvuke padanja. Pojurili smo, gore pod stijenom dvojica planinara bila ukočena i pokazivala na nemoćno tijelo. Vrisnuo sam na njih i počeo akciju prve pomoći i spašavanja. Nakon 2 i pol sata djevojka je bila na hirurgiji na Koševu. To mi je podiglo ugled među planinarima i alpinistima.

Postali smo najorganizovanija planinarska omladina u gradu onda i mnogo mnogo šire. Desetak brakova se iznjedrilo iz tog divnog višegodišnjeg druženja u palninarskom društvu «Treskavica». I dugo kasnije ćemo obilježavati biografije i tražiti jedni druge, pa i dana (Borka, Jovanka, Geza, Vesna, Jovanka, Aida, Sanida, Dženamir, Cako, Kepi, Nada, Neda, Jadranka, Nerim, Braco, Kek, Lasa, Pipi, Erol…)

Prvu godinu sam očistio krajem juna i otišao prvo kući.  Navratio sam kod direktora Voinovića i tražio kakva polsa preko ljeta. On pozvao šefa iz rasadnika u Odžaku i rekao mu da ja budem kod njega i čitam, ako ima kakvih sitnih polova da mogu i raditi. Tako više nisam morao svirati harmoniku da bi zaradio džeparac, i čitanje se dobro plaćalo. Koji mjesec iza toga, dogodila se strašna porodična tragedija kod Voinovića, Rašo i Mirjana (supruga) su poginuli u saobraćajnoj nesreći. 

 Nikad neću zaboraviti predivnu tetu Vasviju Dučić, koja mi je, kad je čula da sam očistio godinu, cijelu noć šila pidžamu sa zlatnom vrpcom. U jutro me zvala na kafu i donijela pidžamu na jastuk. Iduće godine sam dobio mjesto u studentskom domu «Neđarići» soba 335. Dom je zaista bio privilegija za studenta koji je htio učiti, istina i za one koji to nisu. Neki su godine i godine provodili po domovima dovijajući se kako da prevare upravu, za krevet ili hranu. Bilo je interesantno gledati moje vršnjake i prijatelje iz Foče kako dolaze i kako se ponašaju u novoj situaciji velikog grada i izobilja slobode. Prolazili su kroz ono kroz šta sam ja već davno prošao, ali i cijenu platio, tad mi sve bilo čudno ponekad i smiješno. Radnim danom ja ustajem, radim gimnastiku i na predavanja, vikendom ruksak na leđa i u planinu, oni...

Posebno su djevojke padale u iskušenja, promjene imidža, nosanja indeksa, izazova velikog grada i iduće godine vraćanja kući. Bilo je i onih koji su došli da studiraju i bili svjesni da je ta karta u jednom pravcu, učili, polagali... Činilo mi se kao da ja nisam dio te priče, kao da sam bio izvan.

U društvu gdje sam se kretao smisao druženaj je bivao sadržaj, nepisana norma ponašanja ne pušenje, ne alkohol... Vukli smo i tjerali jedni druge na polaganja ispita, vadili iz depresija, tjerali u planinu... Neimanje novca nije smio biti razlog da se ne ide na planinu, hrana se dijelila, novac za karte, «žicao». «Svako davao prema mogućnostima, uzimao prema potrebama», taj komunistički princip je zaista na planini funkcionisao, u dobroj mjeri i danas funkcioniše. Ljudi se poštuju i pomažu u ambijentu ljepote prirode i izazova koje boravak u njoj pruža.

Gore u planini sam sretao neobične ljude, od znanja, iskustva i sadržaja. Nikad neću zaboraviti druženja sa dr. Halidom Čauševićem Čaušom, kog je život surovo mljeo a on mu znanjem prkosio, imao je dva doktorata, ali i sjajno iskustvo u planini, Dragu i Terzu Entraut, Đoku Petrovića...

Još u prvoj godini sam radnim danom u večernjim satima odlazio na treninge karatea. Do plavog pojasa mi je bio treber Dragan Vikić, za oranž, Pero Mudrinić, za zeleni Rajko Radulović, za plavi Salko Ćurić... kombinovao sam planinarstvo, tačnije visokogorstvo a kasnije i alpinizan sa treninzima u dvorani. Zdravlje i snaga pucali na sve strane, osjećaj duhovnog i fizičkog samozadovoljstva bio potpun.

U drugoj godini studija odsjek za odbranu i zaštitu sa PMF se preselio na Političke nauke. Tamo je društveni život i organizacija omladine bila kud i kamo lošija, što nije bilo za očekivati. Studenti su već došli sa određenim političkim iskustvo, ili su se bar tako ponašali tako da je bilo i previše politike i politiziranja a društvenog života malo.  Ja sam se držao planinara u studentski život na fakultetu se uključivao samo po potrebi. Disko klubovi po kojim se pušilo i pilo mi nisu bili ni interesantni ni dragi. I ako su kafići bili moda i dio omladinskog imidža tog vremena i tamo sam slabje navraćao, znalo se gdje su planinari, tamo gdje se ne puši i gdje se može ćaskati ili dogovarati o nečim interesantnom ili izlagati slike, svirati gitaru i pjevati. Tad smo izmislili «Behar» na Čaršiji, «Zvono», «Klub naučnih radnika», PD «Energoinvest», «Bjelašnicu», «Tresku».

Ovdje da istaknem i uvezivanje studenata istog odsjeka iz različitih republika (svaka republika je imala po jedan odsjek na nekom od fakulteta). Prvi put smo se sreli na Kozari a mi iz Sarajeva smo bili inicijatori ali i organizatori. Tad sam upoznao neke ljudi sa kojim će mi prijateljstvo biti kasniej dragocjeno. Tim susretima sam zahvalan za prijatlejstvo sa Filipom Tunjićem, ali i sa Janezom Janšom, obojica kasnije napravili karijere u struci ili politici

Godine studiranja su prolazile, ja ih čistio već u junu-julu, sve do četvrte gdje smo u uniformama otišli u vojsku. Ja dobio Bjelovar kasarna 4848. Kroz studij smo teorijski ali dobar dio i vježbama stekli vojničke rutine i čin, kroz služenje od 5 mjeseci trebao je da to i potvrdimo. I to bjelovarsko vojničko iskustvo je interesantno. Upoznao sam različite ljude među oficirima, karijeriste, nacionaliste, boeme. U večernjim satima sam redovno trenirao kate i udarce u parku u krugu kasarne. Po danu bio vojnik, po naredbi kapetana držao vojnicima vježbe i predavanja iz raznih tema (MPV). Poslije dva mejseca u stroju za ručak pitao nas poručnik ima li neko da zna gađati puškom. Ja se javio. Imali smo probu sa vazdušnom, u mene kuća uvijek bila puna oružja pa i vazdušnih pušaka. Nekad sam se igrao kauboja i gađao jednom rukom, u padu, preko ogledala... Na onoj probi napravim sjajno grupisanje pogodaka. Odemo na takmičenje brigade poluautomatskom puškom, ja pobjedim. Odem na divizijsko, budem među troje najboljih, pošalju me na armisjko u Varaždin. Naredna dva mjeseca sam se pripremao i takmičio do završnog takmičenja u Varaždinu. U Varaždinu pored gađanja trenirali smo i karate. Srela se trojica iz KK «Bosna», trener Radulović (isto takmičar u automatskoj pušći), Šarenović (kasnije komandant divizije Armije BiH u Bihaću).

Kad sam se vratio u Bjelovar, stigla naredba o unapređenju u čin vodnika, ubrzo i isteklo vrijeme stažiranja, vraćao sam se kući, opet u uniformi. Prije toga me major pitao želim li ostati kao aktivni oficir pri JNA, ja odbio.

Sa odsluženjem ovog vremena programom predviđenog u armiji, zapravo sam i okončao studije i stekao zvanje profesora. Ovo je bila prva generacija studija, koja je bila privilegovana da je imala kombinaciju dva fakulteta, Prirodno matematičkog i Političkih nauka. I jedan i drugi fakultet su u program ugradili svoj dio predmeta. Ako danas mogu da govorim o kvalitetu obrazovanja koje smo dobili, bilo je izuzetno široko. Dio predmeta prirodnih nauka, dio društvenih, praktičan dio rada sa ljudima u najrazličitijim situacijama, elementarnih nepogoda, rata, mirnodopskog otklanjanja uslova i uzroka koji dovode do neželjenih pojava u društvu. Kasnije će se pokazati, na postdiplomskim studijama u Zagrebu i kroz izradu doktorske disertacije u Beogradu, da je to obrazovanje dalo dovoljno dobru osnovu da se posao u struci može kvalitetno obravljati i dograđivati.

Sa studija se treba prisjetiti ljudi koji su na izvjestan način i sam studij obilježili, u prvoj godini je to bio profesor Ahmet Jugo, čovjek koji se studentima zaista našao pri ruci, kasnije ću imati izuzetno dobre odnose sa Jovom Divjakom (profesorom i generalom), ali i mnogim profesorima koji su nam se upisivali u biografije: Albin Papo, Ljubo Berberović, Hilmo Neimarlija (asistent na marksizmu), Joco Marijanović, Hasan Sušić... Ovdje treba spomenuti još jednog od asistenata na vojnim predmetima, to je Voislav Šešelj. Bio je nezgrapan izgledom ali i podosta zalutao u oblast vojnih nauka. Nečim opečen sijao je vatru oko sebe. Ispostaviće se da je imao strašnih problema sa četvoricom, visokih oficira (jedan general i trojica pukovnika), svi su bili penzionisani, bez naučnog stepena, ali našli dobru dodatnu zanimaciju na fakultetu, ovje treba naglasiti da su sva četvorica bila Srbi (Miličević, Čučković, Mrković, Kotjeljnikov). Šešelj je bio tad već bio doktorirao ali je bio asistent generalu Miličeviću. Svoje nezadovoljstvo nije iskaljivao na njima, koji su bili uzrok njegova nezadovoljstva već drugima, na žalost ne-Srbima. O ostalom neću u ovom kontekstu.

Od onih iz generacije rado se sjetim, Zeke (Muratović), Kepija (Muhamed Kapetanović), Dugog (Grahovac Ranko), Enko (Enver Tahirović), Dragana...

Dok sam studirao, sestra se udala u Kakanj, muž inženjer kreativan sa stalnim poslom, u čaršiji i ona brzo posao dobila. Definitivno su ekonomske poteškoće porodice a i  moje, otišle u zaborav, kuća u Foči i okućnica počela da se uređuje kao cvjetna bašta. Mlađi brat imao zlatne ruke, otac osjećaj za cvijeće i voće, majka svemu dušu davala, mi pripomagali.

Na studiju sam popravio kvalitet mog zdravlja, kroz alpinizam i karate, postao pravi sportista ali i svještio još nekoliko sjajnih zanata, između ostalog upotrebu foto aparata i slajdova koje sam kasnije koristio i za predavanja ali i kao ilustracije za novine i knjige. To je i vrijeme kaod krećući se po vertikali, uočavam razliku u svjetovima i načinima življenja. Sa Lupoča, Romanije, Jahorine, Bjelašnice, Bukovika... sjajno se mogla vidjeti razlika između kvaliteta življenaj onih koji su ostajali u gradu, smogu, magli, žurbi, i onih koji su se sunčali na nekom od vrhova i uživali u trenutku života suncem i mirisom planinskog cvijeća okupanog. Tad sam podosta naučio o fotografiji od planinara M. Šišića, E. Čolakovića ali i od šumara i ekologa Ž. Šilića. Tad je i slika postal dio moje preokupacije, slika pejsaža, čakao sam dobra učitelja da se odmaknem od ametera i početnika.

Hodajući po planini sam naučio nešto što će mi kasnije biti pravo bogatstvo u životu, to je meditacija. Ne ono kao kod joge, prekrstiš noge, položiš ruke po koljenima i zažmiriš, (mada sam i onih deset poza  "pozdrav suncu" dugo kući prakticirao kao trening i način opuštanja) meditirao sam otvorenih očiju, hodajući, uživajući u predjelima. Analizirao bih svoju prošlost izvlačio iskustva i planirao ono što treba da radim u budućnosti. Prve knjige sam tako u planini u glavi napisao prije nego su vani, na papir izašle, kasnije knjige, to i danas radim. Istina nema više planina, ali ima jezero, šetnje, putovanja… Često bih u tim situacijama, vadio notes i zapisivao ideje, kući iz mašine gotova priča izlazila, ali ne samo priča, fotografija, slika, projekt, akcija…

U septembru 1989. godine nekoliko dana po dobijanju potvrde o diplomiranju, prolazio sam pored Prve gimnazije u Sarajevu i sreo planinara Brčkalovića. Ja bio na sebe kravatu okačio i obilazio one što su nam ranije poslove obećavali.

 

                 

- Šta si se to ti sredio? – pitao me u čudu, obično planinari nisu izlazili iz karirane košulje.

- Diplomirao, kažem mu. Pitao me i šta, nije znao detalje.

- Pa mi trebamo profesora, kaže mi i povede me direktorici Amili.

Za nekoliko sati sam stajao za katedrom otvarajući novo poglavlje mog života, ono učiteljsko, koje mi se pod kožu podvlačilo.

 

 

PRVA gimnazija u Sarajevu

 

 Pojavio sam se u razredu, u odijelu, sa kravatom i crvenim dnevnikom pod rukom. Brčkalović me uveo, predstavio i ostavio. Progovorio sam par riječi, uzeo olovku da upišem čas, ali nije išlo, trema od prisustva toliko učenika, njihovih radoznalih pogleda i osjećaj zadovoljstva, naprosto zatresli ruke. Taj osjećaj može doživjeti samo mladi nastavnik, kakav sam i sam tad bio.  Mislim da je to bio razred Alme Suljević (danas slikarke), a i ne mora biti. Ređala su se otkrivanja čari nastavničkog poziva, ljepote druženja sa učenicima u nastavi ali i mimo nje, bilo je bogatstvo i privilegija biti član kolektiva tadašnje Prve gimnazije, kako zbog nastavnika tako i zbog učenika.

Znanje koje sam donio sa fakulteta je bilo samo osnova, sad je trebalo primjenjivati, uvježbavati, davati predmetu smisao, otimajući ga iz zagrljaja vojne (pripremanja za rat). Imao sam privilegiju da radim u godinu dana ranije novo opremljenom kabinetu. Sve novo, bogato opremljn kabinet sa učilima, filmskim apartom, filmovima, pomagalima…

Rutina se sticala, pripravnički položio, dobio sam stalni posao u školi. Ponajviše sam se družio sa legendarnim profesorom Borom Mihačevićem, bio sam fasciniran njegovom likovnom bajkom putovanja između Pariza i Sarajeva, druženja sa Pikasom ali i boemštinom, specifičnom pedagogijom, koju drugi naprosto nisu mogli pa ni smjeli kopirati. To bio njegov svijet, njegova oblast, učenici ga voljeli. Tad je kolektiv Prve gimnazije ima dosta ljudi od imena, dobrih nastavnika zahvalnih saradnika. (Mujo, Ljilja, Slaviša, Jasminka, Boro… su neka imena kojih se rado sjećam a dio i danas srećem.

Te godine je i mlađi brat došao studirati u Sarajevo, sociologiju. Majka nas natjerala da ga izvučemo iz teška posla u Foči, on bio voljan knjizi i došao. Negdje tad je i stariji brat okončao onaj studij Više upravne, ubrzo upisao i on Fakultet političkih nauka, vanredno. U međuvremenu se i oženio, počela i unučadi nani i dedi u Foču pristizati (Dženita, Belma..)

 

Profesori Prve gimnazije

 

Jedno veče sam u planinarskom društvu ”Treskavica” sreo Kosanu Glišić, asistenticu sa Političkih nauka, koja me pitala šta i gdje radim a onda rekla da profesor Pavlović na Arhitekturi treba nekoga da mu drži vježbe. Javim se i otvori se još jedno poglavlje mog interesovanja, ono za rad sa studentima. Prije podne sam radio u gimnaziji, popodne sa studentima. Profesor Pavlović (Josef), bio boem, u svijetu poezije i filozofije, trebao mu neko da obavlja vježbe, ali i priprema studente za ispit, pa i da ispituje.

Ta godina na Arhitekturi me natjerala da ponovo, vrlo intenzivno uđem u struku odbrambeno-zaštitinih sistema i funkcija, da tražim konkurse za postiplomske studije. I našao sam onaj u Zagrebu na Fakultetu političkih nauka. Zovem, šaljem papire, primaju me, plaćam školarinu. Čekam pozive na seminare. U gimnaziji nisu bili zainteresovani za moje dodatno školovanje, direktorica mi i rekla kad završim da ću otići a to njima nije u interesu. Nije blago naklono gledala ni prema mojim eventualnim odsustvima, sve sam morao sam da riješavam, ekonomiju, odsustva, učenja, ali i čuvanje posla. Iz Sarajeva sam polazio uveče, gledao pripreme za ispit, onda se penjao gore gdje se koferi ostavljaju, stavljao bundu ispod sebe i spavao. Pred Zagrebom se budio odlazio u toalet, umivao se, kačio kravatu i odlazio na ispit. Ni jednom nisam pao na ispitu, padanje je bilo preskupo. Studij je trajao četiri semestra, u četvrtom se pripremalo za pisanje magistarskog rada. U Zagrebu na postdiplomskom ponovo sretnem Filipa Tunjića, tad je ispao džek veći nego sam mogao i pretpostaviti. Dobio sam rezervne ključeve od njegovog stana, kad boravim u Zagrebu da se osjećam kao kod kuće. Hvala i bravo stari moj.

Poslije ispita struke, metodike i metodologije upustio sam se u pripremu magistarksog rada. Prije toga sam kod profesora Ivana Šibera, radio seminarski rad na tebu mjesta i uloge žene u društvu danas, vjerovatno je bio naglasak na ”socijalističkom samoupravnom”, što ne mijenja stvar, tema žene je postala moj izazov do danas. Magistarski rad je imao za temu isto ženu samo sad ”Žena kao žrtva savremenih ratova”.

Prije nego što se vratim magisteriju, da odemo ponovo do škole. U školi sam formirao, a šta drugo nego, planinarsku sekciju. Sa učenicima sam prolazio onu školu koju sam davno prolazio sa prijateljima kad smo bili studenti. Redale su se planine oko Sarajeva, predavanja, uplaninarenje učenika, dok nije došlo na red zimovanje. Direktor Avdagić nije htio da škola preuzima bilo kakvu odgovornost za zimovanje u planini, posebno na Stanarima (divlji dio Bjelašnice). Sazovem roditelje i učenike (planinare), razgovaramo, roditelji kažu ”da djecu ne mogu prepoznati kako su krenula u planinu, drugi ljudi”, meni vjeruju. Pomažu u tehnici. Mi izrasliji, ali i prijatelji iz ”Treske” iznesemo hranu i opremu, organizujemo nezaboravno zimovanje, prvi put, pa onda drugi… (Borka, Feko, Braco su planinari koji su mi pomagali) a od učenika… Tanja, Toda, Dado, Zeka, Lepirica, Sanja, Nevena, Ćajo, Tarzo, Tarzo… Bila je to sjajna planinarska škola od sedam dana, učenici polaznici ali i organizatori, preuzimali po grupama odgovornost za spremanje hrane, čišćenje, ja ih sa instruktorima učio skijanju, hodanju po planini, druženju po normama planine i planinara. Pretpostavljam da će se polaznici tih škola cijeli život nasukivati na trenutke i prijateljstva tu doživljena. To mi je bio model i za narednih 13 škola sličnog sadržaja, na Treskavici i Jahorini, sa mlađima ali i onim starijim, studentima. Dio priče je i knjiga ”Planinarenjem do zdravlja” i ”Pred ekološkim izazovom”, o njima kasnije.

Prvu gimnaziju ću upamtiti i po Titu, čovjeku koji je obilježio život generacije mojih roditelja, moje, ali i dosta njih na prostoru nekadašnje Jugoslavije, pa i šire. Bio sam u Paklenici, kraj Zadra. Tamo su se okupljali alpinisti za prvi maj u prekrasnom ambijentu nacionalnog parka. Velebit bi se vidio pod snijegom, mi šatore razapinjali uz brzu, čistu i hladnu rijeku, družili se, penjali. To bi bilo vrijeme za nezaborav po mnogo čemu. 4 maja 1980. godine sam se vraćao kući autobusom, kad je pročitan proglas CK SKJ, narodima i narodnostima Jugoslavije da je umro Josip Broz drug Tito. Očekivali smo lošu vijest iz Ljubljane, ali ipak je to bio šok za milione nas obilježenih njegovim vremenom. U autobusu su svi zanijemili, osim dvije djevojke pred kraj autobusa, koje su pričale i smijale se. Otišao sam i rekao im da je Tito umro i da nije vrijeme smjehu, ućutale su. Sa prve stanice sam se javio u školu i rekao da dolazim čim prije. Stanje u školi je bilo vanredno.

 

Josip Broz Tito

 

Čin svečane odbrane magistarskog rada se desio u Zagrebu, pred dr. Gordanom Bosanac, dr. Jocom Marijanovićem i jednom mlađom, kojoj se imena ne mogu sjetiti. Cijela procedura u akademskim standardima za koje su Zagrepčani majstori. Malo kasnije sam nazvao kuću u Foču i saopštio da sam magistrirao. Taj dan je Kemal Monteno, u blizini fakulteta snimao novu ploču, na svečanom ručku nam se pridružio i književnik i publicista Enes Čengić, sa kojim ću kasnije intenzivirati druženje i saradnju. 

U međuvremenu, sam na fakultetu u Zagrebu dobio potvrdu, da sam odslušao i dao sve obaveze predviđene postdiplomskim studijem, osim odbrane magistarskog rada. Po fakultetima su predmet odbrana i zaštita predavali visoki penzionisani oficiri, nauka o odbrani i zaštiti čekala stručnjake. Ja poslao dokumenta na nekoliko fakulteta i čekao. Imao sam osjećaj da bih mogao biti interesantan na Fakultetu političkih nauka. Bio sam u pravu, bio sam interesantan ali kao protiv kandidat, tamo su oni oficiri koje sam ranije spominjao primili jednog iz studentske službe (slučajno iste nacionalnosti kao i oni, to mi kasnije postalo važno tad o tome nisam razmišljao), onaj im je isplaćivao honorare i pravio poslove, mene zapala Pedagoška akademija.

Prisjetih se još dvije zanimljivosti iz tog doba, prva je marš tragom VI Istočno bosanske brigade, od Šatorovića preko planina do Goražda i Rogatice. Brčkalović i ja smo išli sa učenicima starijih razreda skoro sedam dana, oni uniformisani, sa nekoliko pušaka i velikom zastavom Jugoslavije. Narod nas je dočekivao sa toliko oduševljenja i radosti, da smo se uživili da smo pravi oslobodioci. Bilo je to  sjajno iskustvo. Dan prije nego ćemo doći na planirano odredište, morao sam u Sarajevo u školu. Na Kosovu izbile demonstracije, nekoliko policajaca ubijeno.

Druga je odlazak na Ohrid sa učenicima starijih razreda. Sanida, tako se zvala predsjednica omladine, preko turističke organizacije planirala putovanje. Škola nije dala bez profesora, ja im ostao posljednja šansa. Problem je bio da je trebalo proći kroz Kosovo a tamo bilo vanredno stanje. Učenici nisu htjeli odustati, ja bio radoznao i krenuli. Ohrid sa učenicima je bio poseban doživljaj, ali i Priština. Večerali smo u hotelu ”Grand” koji je bio naglašeno obezbjeđen, a korzom je šetala omladina, Albanci jednom stranom, ostali drugom. Bio je to strašan predznak za ono što će kasnije da se desi.

1982. godine u julu, Davorin Bozja, njegova djevojka Jadranka i ja smo se spačekom uputili prema Šamoniu u Francuskoj, cilj je bio da se popenjemo na Mon Blan. On se pripremao u dubrovniku, ja to ljeto izlazio 12 puta iznad 2000 metara nadmorske visine. I fizički i kondiciono ali iopremom se pripremio za uspon na najveći vrh u Evropi. Dio priče je svakako i ljetovanje sa mlađim bratom i njegovom djevojkom naTrnovačkom jezeru, oni uživaju u jezeru i suncu, ja treniram i penjem se.

Iz Šamonija se penjemo na Egi dimidi, žičarom, onda nas dvojica idemo kroz tunel prema Monblan- ditekilu. Spuštamo se prema glečeru, zatim padinom prema vrhu. Problem je bila Davorova nepripremljenost na visinu, ufatila ga visinska bolest. Ja nastavio solirati. Sreo sam navezu Francuza koji su se čudili, usamljenom penjaču, zavrnutih rukava preplanulom u licu. Davor je ipak kasnije izgurao dionicu prem avrhu, ali povratak je bio halucinatoran. ”Ostavi me, ti se spašavaj”, govorio mi je kad nas je pokrila magla u povratku. Ja sam se smijao, neko nas je sa vrha dozivao, čuo sma moje ime ”Ševa” a nije bila Jadranka. Ispostaviće se da je Kahrović Fikret Braco, moj drugar koji je zalutao među planinare ”Bjelašnice”. Kasnije ćemo on i ja uzeti u navezu Micu Radović i ispenjati Mon Blan 4848. metara. Pio je to podvih za pamćenje, planinarska Ćaba, kako smo taj uspon nazivali. Tad hadžije nisu bile u modi, ali kad nešto razmislim, pa ja sam planinarski hadžija.

Jedan dan, početkom 1983. godine, u svojoj debelom vestonu me u gimnaziji posjetio planinar Rakić. ”Gdje si čovječe tri dana te traže kod mene. Izabran si za profesora”. Ja se izgubio, zaboravio i gdje on radi, mada sam mu rado navraćao. Još uvijek u nedoumici odem na Akademiju.

 

PEDAGOŠKA akademija

 

 

OTIŠAO sam na Pedagošku akademiju da se javim dekanu ili sekretaru. Pokucam na dekanova vrata, zaključana, pokucam kod sekretara on priča na telefon. ”Oprostite”, izustim da pitam, on me onako muški istjera, ”Vidiš da pričam”, skoro da se proderao. Dobro te krenulo porfesore, pomislim i odem prošetati. Malo iza toga se vratim, ponovo kucam kod dekana, on unutra. Predstavim se a on, Safet Smajkić, oduševljen i srdačan, kakav je po prirodi, ustaje, keće mi u sretanje, pruža ruku, samo što me nije izgrlio.

Malo iza toga naruči i kafe, ali i pozove sekretara. Kad je sekretar ušao i kad me dekan predstavio, onaj cvijeta od miline pruža ruke da se upozna. ”Maloprije smo se upoznali”, rekoh mu kroz osmjeh. ”A ja mislio student…”, vadio se, kasnije upamtim da je Đurović.

Trebalo je da održim i otvoreno pristupno predavanje, da me studenti i kolege upoznaju. Temu sam izabrao interesantnu nastavnicima, uvezujući je u struku. Napravim pripreme, dolazi mi jedan za drugim razred u gimnaziji, ja im govorim onu temu. Kod prvog predavanja sam ubrzao, u drugom se vremenski uklopilo u 45 minuta ali sam bio nesiguran, gledao u pripreme, treći put bilo taman.

Obučem se, kao na svadbu, uđem u prepunu salu i otpočnem pristupni ples, ne sluteći da će u jednom od redova biti i žena koja će mi, šest godina kasnije, roditi dvoje zlatne djece.

Pedagoška akademija je bila kolektiv mladih i dosta ambicioznih ljudi. Istina postojao je rivalitet između odsjeka, što je bivalo i dobro. Da se ne upuštam u sud o ustanovi, da kažem da je bila velika razlika u radu sa učenicima i studentima. Srednjoškolci nastupaju u grupi, razredu, crno-bjelom svijetu, studenti individualci, svako se bori za svoju ocjenu, svoju diplomu. U gimnaziji učenici iste dobi ali i odrastali u užem, uglavnom sarajevskom miljeu, studenti iz cijele Bosne, pa i iz drugih republika. Ono što je za mene bilo važno, imao sam obavezu 8 predavanja u sedmici a u gimnaziji punih 42. Ovdje sam imao dovoljno vremena, ali i obavezu za naučno usavršavanje, konsultacije.

Poslije pola godine rada, aktivirao sam omladinsku organizaciju, po nagovoru dekana, studenti su dobili svoj studentski list (po uzoru na onaj ”Mladi šumar”), počeli su pohoditi planine, dobili smo divnu grupu aktivnih mladih ljudi koji su željeli više nego je Akademija pružala. Taj prelaz godina 83/84 grad je obilježila Zimska olimpijada ”Sarajevo 84”. Ona je za svijet značajna po sportu, za nas po renoviranju podruma. Naprosto smo uletili u podrum zgrade na Skenderiji 70, priručnim sredstvima, gipsom, pijeskom i ko zna čim renovirali prostorije, za zabave i izložbe.

Na otvarenje sam pozvao sve zaposlene, studente ali i novinare. Dekan je trebalo da makazama prereže vrpcu. ”Šta mi to radiš?” pitao me u čudu kad sam mu rekao da dolaze novinari i koja je njegova uloga. Pun skepse, presjekao je vrpcu, silazili smo u podrum kao u Aladinovu pećinu, očekujući još i 40 razbojnika. Dolje, uređeni stolovi, sa lišćem i svijećama na njima, u ćošku pianino, za njega sjeo Emir Mahmutspahić sa muzičke akademije a violinu svirao Migić Mehmedalija. Na zidu visile slike našeg studenta, Mirsada Dambića (u ime sam siguran u prezime nisam). Iznenađenjima nije bilo kraja, postao sam neko ko je na Akademiji, mogao praviti čuda.

Da ovdje napomenem da sam i na Muzičkoj akademiji počeo predavati kao spoljnji saradnik. To je posao i druženje takođe za dušu, za čije opisivanje mi treba nova knjiga. Muzika mi se ispreplela u životu, cimeri mi bili Željko Krakan i Neboiša Jašarević, muzičari iz sinfonijskog orkestra, ali i svirači u večernjim satima po restoranima. Neboiša vodio orkestari i u KUD ”Seljo” tako da sam mu često organizovao pred probe na Akademiji u različitim prilikama, spajajući ugodno sa korisnim. Oni bi i onako trenirali, ja imao besplatan cijeli orkestar koji je činio sadržaj neke od večeri, svečanosti, kulturnog aranžmana…

Tri pa možda i četiri godine smo stanovali u Topliku 13, u kući nane Elfe Pošina, sa pogledom na Vijećnicu. Na prvom spratu, njen unuk Jasmin sa porodicom, gore nas troica, u sobi don as, nekad učenici medrese, nekad djevojke ili one koje su od nekog bježale. Jednom je kod mene našao utočište, medicinar i prijatelj Safet Šubo, onda me zamolio da mu malo i brata pripazimo pa nekog Papricu. Nama je ta kuća, kojoj je samo Kvazimodo falio, a i on se ponekad pojavljivao, bila radost i spas. Spas zbog blizine grada i slobode koju smo u njoj uživali. Toliko se sudbina i priča u njoj isprelo da vape za bijelim papirom, kratak život.

 

Već poslije prve godine iskustva na Akademiji, imao sam kompletna moja predavanja za studente koje sam pripremio kao skriptu. Dio predavanja je već bio objavljen u raznim stručnim časopisima, što je bio veliki stručni iskorak u oblasti zaštite civilnog društva. Već sam ranije istaknuo da sam imao ambiciju da rasteretim predmet prevelikog vojniziranja i primjerim onome što treba nastavniku u obavljanju njegovih svakodnevnih životnih i profesionalnih družnosti. Skripta se pojavila, jedan od prvih alternativa vojnim udžbenicima u cijeloj zemlji. Na kongresima i seminarima sam hrabro iznosio i branio svoje stavove. Mlađim kolegama, posebmo Slovencima i Hrvatima, sam bio vrlo interesantan. Oni su mislili isto ali nisu imali ideja, ja sam ideje u skriptu već bio pretočio. Istina umalo mi se nije o glavu obilo, generali me bili pričepili, ja se otimao. Tad sam upoznao onu tragičnu crtu te oficirske kaste, koja je bila znanjem ograničena a ambicijama bolesna, kasnije će narodi Jugoslavije na svojoj koži osjetiti i jedno i drugo. Ako hoću nekog da izdvojim, od onih koje sam dobro poznavao onda su to svakako moj uzor i stariji brat, ali i Jovo Divjak,  obrazovan i morala oficir.

 

Svoju ljubav prema planinarenju i posebno planini Treskavici sam ukoričio u knjigu ”Treskavica – planinarki vodič”, istina oni u mojoj ”Treski” za to nisu imali sluha, ali nisu ni morali, ja sam već i onako bio član SOFK-e Univerziteta i našla su se sredstva da se ta praktična knjiga odštampa. Ona je bila povod da se organizuju predavanja, multimedijalno uvežu sadržaji na Univerzotetu i svijetu planinara. Od tada datira i moje druženje sa novinarom Oslobođenja, Ramom Kolarom. On trebao svježe i interesantne informacije sa planine ja tražio više, edukaciju o planini i ekologiji. Tako krenulo. Pisao sam tekstove na temu planinarenja i zdravlja on to objavljivao. On mi pomagao da ideju cijelu na papir iz glave iscjedim i iscjedili. Knjiga “Planinarenjem do zdravlja” je postala sportski i kulturni događaj na Univerzitetu, priručnik za studente. Ubrzo sam na isti način, ja pisao Oslobođenje objavljivalo, napisao i prvu knjigu sa ekološkom temom u Bosni ”Pred ekološkim izazovom”. Knjige nisu imale zadaću samo da budu priručnik ili udžbenik već, dio priče o nama i svijetu koji nas okužuje na najpraktičniji način.

  

Tako počinje serijal manifestacija u izložbenoj dvorani kina ”Dubrovnik”, ili velika sala ”SOFK-” Univerzoteta, gdje na zid kačimo fotografiju ili sliku, u prostor dovodimo predavače i sabesjednike. Ostaće upamćeno gostovanje Stipe Božića, porvog osvajača Mont Everesta iz YU. Marije i Andreja Štrenfelja, prvog para u svijetu koji se popeo na Everest… Gostovanja su praćena sa cijelim TV emisijama…

                 

Onu skriptu o zaštiti sam zamjenio udžbenikom ”Zaštita društva i obrazovanje”, koji je postao udženik po kom su studenti Akademije polagali ispit, ali i udžbenik koji je prešao granice grada i republike. Posebo naglašen dio je onaj o Nauci o odbrani i zaštiti, gdje sam uveo niz novih termina, objašnjavajući suštinu, naučne oblasti ali i njene svrhe. Upravo teko će se kasnije i predmet nazvati, istina mene u njemu više neće biti.

Iz tog period datira i prijateljstvom sa Zoranom Pavlovićem Bucom, kog sam već u dosta knjiga uknjižio. Zajednička ljubav nam je bila Foča, skijanje, planina i ribarenje. Istina ja sam bio bolji ribar od njega mada on ni danas nebi priznao. Jednog proljeća smo otišli na Palež, mjesto gdje sam nekad tehničar bio, već ranije sam kupuo komad zemlje, 200 metara kvadratnih, na mestu gdje sam mislio da je najljepše pod nebeskim svodom. Nageto nad rijeku, oruženo katunim i dobrim ljudima, sa pogledom na vrh Todore…  Tu smo počeli kolibu, problem je bio što nismo imali metra. Htio sam malu 3 sa 4 metra. Buco je mjerio koracima, ubjeđujući me da je to to. Ispalao je kasnije da smo počeli kuću 4 sa 5,5. Valjalo je brvnaru podići. Ja nebih bio ja da joj nisam u krov pogeldao i u njoj uživao sa dragim ljudima narednih 5-6 godina, dok je nisu ”oslobodioci” zapalili. Uspomene ne mogu uništiti ali žao mi ljudi koje su oko nje pobili.

 

Nikad neću zaboraviti divne ljude, koji su u Palež (oko moje kolibe) iz sela izgonili stoku i ovce. Rašida, Sulejmen Suljević i njihova djeca, Ćana i njena djeca, Fatima i njena… Taj svijet me svojom jednostavnošću života i srdačnošću naprosto odmarao, valjda i ja njih. Petak prije podne sam bio porfesor, komunicirao na nivou primjerenom vioskom školstvu, poslije podne uz ognjište i dim planinske kolibe pijem kafu sa čobanima i udubljujem se u njihovu priču o travi, vucima, koševini… 

 

Palež, ulje na platnu (Kadrić)

 

To je vrijeme kad je bilo privilegija imati crveni pasoš Jugoslavije i putovati svijetom, bez viza, bez mnogo novca. Ovo, mnogo novca, odnosi se na zemlje socijalističkog bloka, gdje se njemačka novčanica (marka) mijenjala na crno i po 8-10 puta većem kursu. Apsolvente sam vodio na ekskursije tri puta (Mađarska, Poljska, Čehoslovačka, Austrija). Toliko osmišljena putovanja uz sve blagodati, njemačkih novčanica i ljepotu Krakova, Beča, Budimpešte, ali i manjih mjesta,  kuda smo prolazili. «Od ideje do čina put može biti tren a može i cijelu vječnost, vaša želja da putujemo je prvi korak», govorio sam studentima kad su me molili da organizujemo ekskursiju. Onda bi pravili referate zemalja i krajeva kroz koje treba da prođemo, planirali ekonomiju... na kraju poentirali na ekskursiji kao sredstvu nastave koju će i oni organizovati kao nastavnici.

Vodio sam i planinare i u tom pravcu Velike Tatre, ali i prema Grčkoj i Bugarskoj. U Grčkoj sam se za ljubio u Olimp, pohodio sam ga 3 puta, uživao u penjanju, grčkoj mitologiji, društvu, Mitekasu vršnoj stijeni, Meteorima čudu prirode i svijetu monaha. U Bugarskoj sam tri puta penjao Musalu, najveći vrh na Balkanu, vrh smaragno zelenih stijena i čudnih jezera. Jednog avgustovskog dana na s je baš na vrhu snijeh posuo.

 Opet, nas dvojica, onaj što sam bolji ribar od njega i ja, kupimo veliki vojnički čamas sa četiri komore. Preuredimo ga i svakog ljeta po nekoliko puta se otiskujemo u avanturu pod tajnom šifrom ”Tara”. Kanjon u kom provodimo 4-5 dana bez kontakta sa ljudima, inforamcijama… Baš tako, kad smo jednom dotjerali čamac do Foče, čekala me vijest da sam postao otac. Bio sam zatečen, termin bio za mjesec dana, a ono. Da postao sam otac po prvi put, uz onu što me gledala iz nekog reda na pristupnom predavanju 5-6 godina ranije. Vjenčali smo se na Plitvičkim jezerima, bili smo predstavnici Bosne na međunarodnom vjenčanju… Tu smo dobili kumove Radeta i Jasminku iz Kragujevca, ali i  Ćaleta i Vesnu Mitrički iz Skoplja, koji su nam nekad u životu dobro pomogli. Volim ljude koji drže do prijateljstva, volim prijateljstvo koje drži do ljudi.

Rad na Pedagoškoj akademiji je intenzivan, dano-noćan, godinu dana po dobijanju prvog djetata, dobili smo i stan na Akademiji. Obala 13/V. Kabinet mi je bio na prvom spratu lijevo, na petom spratu stan. Čudan je to bio osjećaj, napokon dobiješ nešto našto imaš više prava nego drugi, prostor na čijim vratima piše tvoje prezime. Divan osjećaj. Imali smo cijeli krov akademija (Scenskih umjetonosti i Pedagoške) kao našu terasu. Na njoj sma brzo podigao improvizovani atelje. Ustaklio, a imao iskustva sa drvetom, naučio podižući brvnaru na Zelengori (Palež). U jednom dijelu sam pravio ramove i platna za slikanja, u drugom sadio cvijeće i igrao se sa Ogijem. Ček smo se i kupali na terasi, bila kada sa vodom, te mi oboica za vrelog dana u onu kadu. Bio je tu i dječiji bicikl. 1990. godine smo dobili i prinovu, Jasnu. Tu su, baš na onoj terasi, smo u večernjim satima dočekivali prijatelje sa Akademije scenskih, planine, slikare… Imali smo nezaboravne odnose sa studentima Scenskih, isti ulaz, oni sprat niže, posebno kad je Ogi prohodao i postao zanimljiv. To je vrijeme kad oni prave besmrtnu Audiciju.

Tad sam već i proslikao, išao sam na školu slikanja kod Seje Čizmića. Sa osobljem na Akaemiji, posebno nastavnicima sam imao divne odnose (bezmalo sa svima). Previše prijateljstva mi umalo nije glave došlo, ali kad bi se sve ponovilo, vjerovatno bih bio isti. U divnu sjećanju držim Safeta Smajkića, Veru Bašić, Zoru Marendić, Ragiba Lubovca, Melihu Zejnilagić, Drenku Mandić, Antu Rajnprehta, Slavku Pologoša, Minovića, Ivu Gracina, Zehru Hubijar, Kaću, Nalu, Antu Koroušića… ali i ostalo osoblje Safetu Obhođaš, Kasemu, Bibu, Neđa, Slavojku, Zagu…

Da ne zaboravim i Mikija Đorđevića, prijatelja i divnog plesača. Sa njim sam studetima organizovao plesnu školu, baš na akademiji. Djevojke htjele da nauče plesati dok studiraju, na ples dovodile i svoje kavaljere. Već ranije sam i sam proplesao kod Franje u Jelića, a plesali smo u Hamam baru zimi i pred Evropom ljeti.

 Mislim da je bila 1990. godina kad smo i zvanično okupili grupu entuziasta i boraca za zdravu životnu sredinu i zdravo življenje i formirali Pokret zelenih BiH. Od onih koji su dio te priče treba istaći Nijaza Abadžića, dr Halida Čauševića, dr. Mubu Dizdarević Peleš, dr. Zdravku Grebu, dr. Čedu Šilića... Ubrzo se postavilo praktično pitanje pokreta, da li da nastupa kao politička alternativa, eventualno partija ili pokret, van stranački. Možda najglasniji u tom vanstranačkom zalaganju bio sam baš ja izdižući ideju očuvanja zdrave životne sredine iznad političkih nadmetanja. Interesantno je da je nekoliko puta na sastanak glavnog odbora dolazio i kasnije poznati Radovan Karadžić, tad ga je predsjenica Dizdarević predstavila kao doktora i pjesnika, najvećem dijelu nas je bio do tada nepoznat.

Kad je počeo nacionalistički atak na Bosnu i Hercegovinu izvana a onda i iznutra, na akademiji smo ugasili organizaciju Saveza komunista boreći se za depolitizaciju visokog školstva u novoj nacionalističkoj najezdi. Priključio sam se reformskim snagama Ante Markovića, ne toliko što me politika interesovala, već što sam osjećao rat i agresiju. Ranije sam u Beogradu prijavio i radio doktorsku disertaciju, ”Mjere i granice optimuma odbrambeno zaštitnih sistema”, mentor je bio Velizar Najman. Znao sam šte može da se zemlji desi ako se oficiri počnu boriti da očuvaju svoj privilegovan položaj. ”Pobjede li vjersko-nacionalne partije u Bosni i Hercegovini, poče će rat za podjelu teritorije”, govorio sam u Banovićima, Foči, Rudom… Oslobođenje bilježilo. Govorio sam i u emisiji ”Hoću da kežem” u kojoj su se direktno u prvom dnevniku pojavljivale javne ličnosti. ”Sarajevo čeka sudbina Vukovara”, poručio sam u kameru pola godine prije nego će se to i desiti. Znao sam šta se Bosni sprema poslije vještačkih afera: Fuad Muhić, Nenad Kecmanović, Šešelj, Neum, Branko Mikulić, Hamdija Pozderac, Agrokomerc… i na kraju pobjede vjersko nacionalnih partija (SDS, HDZ i SDA).  Sve afere i političke igre su imale jedan cilj, da uzdrmaju i obezglave Bosnu i njeno multietničko rukovodstvo a instaliraju nacionalizam. Bosni su podvaljene vjersko-nacionalne stranke, Bošnjacima, mladomuslimani, tragedija je odavno kucala nav rata.

Ibro Spahić, je bio pun ideja ali je pravio i sjajne akcije, bio sam mu jedan od urednika ekološkog časopisa EKO-OKO, ali i podpredsjenik Građanskog foruma protiv rata. U 1992. godini smo organizovali veliku mirovnu manifestaciju protiv rata. U Sarajevo nam se pridružilo na hiljade ljudi iz inostranstva, prolazeći kroz ratna područja u Hrvatskoj. Među njima i jedna Šveđanka, Brigita Möller.

 Mogao bih ja ovdje još pametovati, ali 6 aprila su počeli svjetleći meci protiv avionskog mitraljeza da u mlazu prolijeću pored prozora, stana gdje smo supruga i ja pili kafu osluškujući grad, gledajući djecu kako se igraju.

Prenoćili smo u kabinetu, osuškujući granate, držeći podrezanu pušku sa šest patrona u ruci.  Dan ranije se desilo ubistvo na Vrbanja mostu kolona ljudi koji nisu dali da se grad dijeli je krenula preko mosta, studentica Suvada Dilberović i Olge Sučić. U tom trenutku sam bio duboko u Grbavici, osluškujući bombe na Vracama. Gore su Mandićevi specijalci upadali u školu unutrašnjih polsova, mene radoznalost i pucnjava odvela do Olje Varagić (redatelj sa TV-a) u stan ispod. Tad sam vido da sam zalutao, Grbavica je u tom trenutku bila potpuno vojnički organizovana i pod kontrolo. Kad sam izašao iz Oljinog stana, sreo sam podpukovnika Babića (držao referat odbrane na Akademiji), pozdravili smo se ali me on i otpratio sve do blizu mosta na Vrbanji. Na desnoj strani su još uvijek bili demonstranti, na mostu lokva krvi, za koju ću kasnije saznati da je krv ubijenih žena. Kroz onu masu svijeta se probijao transporter i nekoliko vozila Vikićevih specijalaca. Skrenuli su lijevo prema Steleksu, ja sam cijelo vrijeme bio imeđu njih i onih što su maločas djevojke ubili. Uz Vikića na jenom od onih vozila je bio i moj rođak Ibro Krakonja, mahnuo sma im.

Desetak dana ranije, roditelji su mi napustili Foču, došli do mene a onda prošli do zeta i sestre. Zet je ušao u grad kroz bariakde u Vogošći, odbio kafu sav isprepadan i njih samo pokupio. Najmlađi brat nije htio iz Foče, stid ga bilo jarana, kasnije izlazio kroz iglene uši i to prema Makedoniji. Da spomenem i onoga brata što je počeo studirati sociologiju, sa kojim sam proveo sjajne dane studiranja i bratskog druženja u Sarajevu, on je studij okončao i uskoro dobio posao prvo malo u Foči mimo struke, tu se i oženio, onda u Zenici dobio posao u struci.

 Sutra dan sam odvezao djecu i suprugu u Kakanj, na televiziji obećali zatišje. Dan iza toga, se vratim u grad, sam u vozu do Sarajeva ko narodni heroj u namjeri da odem živjeti sudbinu grada. Otac me ispratio do voza, to je bio i zadnji put da smo se vidjeli. Uz put svratim na kafu u prostorije Dječije ambasade gdje sam bio već ranije dio nekog tima. To usputno navraćanje na kafu će otvoriti novu stranicu života, ratno vjenčanje sa djecom i njihovom ambasadom.

 

DJEČIJA ambasada

 

KRENUO sam od Nove željezničke stanice, prema stanu (Obala 13) izbjegavajući otvorene površine, držeći se zaklona. U kasarni ”Maršal Tito” su vojnici bili zabarikadirani i već suedesilo ubistvo dječaka koji je igrao košarke na igralištu u blizini. U vijesti stajalo da je ubijen sa jednog od prozora kasarne. Nailazeći pored unisovih nebodera (Momo i Uzeir) svratio sam na kafu u Dječiju ambasadu, bilo usput. Tamo su telefoni stalno zvonili, ali i neke javne osobe razgovarale sa nekima po gradu ili svijetu, telefon bio besplatan a nervoze i previše.

Pio sam kafu sa Sanjom Rihtman, Lailom Kočetkov (ili tako nekako), akademikom Ljubom Berberovićem. Kafa se odužila, pored razgovora uz kaficu, studirao sam i dešavanja u Ambasadi. Shvatio sam da organizacija može i mora biti kud i kamo bolja, očekivanja građana bila velika, aktivnosti Ambasade slabe. Počeo sam se uključivati, rekao sam personalu da treba da se prave spiskovi za različite destinacije, oni koji traže Zagreb, Beograd, Skoplje… Tako i bilo. Kasnije sam napravio apel za pomoć djeci u Sarajevu i Dječijoj ambasadi, nazvali smo TV Sarajevo, Skoplja, Zagreba, Beograda… glumac Aco Mičić je taj apel i pročitao. Došli novinari sa televizije da naprave razgovor sa sekretarem ili odgovornim licem, akademik Berberović pokazao na mene, tako sam ”ozvaničen”.  Tad sam definirao ona poznata tri principa funkcionisanja Dječije ambasade kroz prizmu dječijeg naroda, dječije zemlje i svijeta pozajmljenog od onih koji dolaze.

Otišao sam sa delegacijom i u komandu JNA kod genarala Milana Kukanjca, tražeći pomoć za djecu doma u Višegradu gdje su se ratne operacije već vodile. Pred njim ležala ”Slobodna Bosna” u njoj moj tekst ”Armija zna samo pucati”. ”Vidi šta pišu”, rekao mi je pokazujući na novine, ne uvezujući da sam i ja jedan od ”njih”. Ja počeo šalu o razgovoru koji je dan ranije imao sa Muratom Šabanovićem direktno na TV-u, odgurnuo novine i počeo priču o retardiranoj djeci u Višegradu. General mi je rekao da se za djecu ne brinemo, ”Užički korpus će morati ući i vojnički umiriti grad”, na žalost to se ubrzo i desilo.

Ubrzo je stigla i konkretna reakcija onog apela u medijima. Dnevnik TV Skoplje je emitovao apel, ali imao u studiju i Gordanu Zmijanac koja se prestavila kao predstavnik Dječije ambasade u Makedoniji. Apel je imao veliki odjek, predsjednik Gligorov je lično obećao avion za žene i djecu, društvo se mobiliziralo za prihvat. Vijest se pronijela gradom, avion se čekao. Ja sam se praktično preselio u Dječiju ambasadu. Nakon nekoliko dana u Sarajevo, vjerovatno iz Rima, je došao Duško Tomić,  generalni sekretar Ambasade. Za vijest o makedonskom avionu, je čula i moja supruga, koja je ništa manje već pokupila dvoje male djece u Kaknju, sjela u voz, koji je nekim čudom još ulazio u Sarajevo. Došla je prvo u stan, pokupila dokumenta, među kojima i moj pasoš, onda  taksijem otišla u zgradu dječije ambasade i na aerodrom gdje sam ja bio. Ja mislio da sam ih odveo na sigurnije, ona nije tako mislila, vratila se. Dolazi autobus sa oznakama Ambasade, iz njega mi moj Ogi maše. Aerodrom pod opsadom, oklopni transporteri okrenuti prema Butmiru, kasnije ću doznati da su naselja oko aerodroma već bila okupirana i ”očišćena” od strane JNA.

Avion iz Skoplja je sletio, ali je vojska tražila hitno da se digne inače će biti otet. Pustili smo ona naša dva autobusa da uđu, kako je u avionu bilo više mjesta nego su nam rekli. Izašao sam pred aerodrom i pitao tiho ko hoće za Skoplje. Javilo se njih dosta. Onda sam se počeo derati na njih, kao da su pogriješili mjesto gdje treba da čekaju, pokazujući ulaz prema avionu. Jednog pukovnika sam već ranije upoznao tako da je ta operacija evakuacije naplaniranih 50-tak putnika bezbolno prošla. Avion je poletio, ali i Duško i ja u njemu. Imao sam košulju kratkih rukava na sebi, kravatu i torbicu sa spiskovima i posljednji broj ”Slobodne Bosne”, sa onim tekstom ”Armija zna samo da puca”.

 

Nova Makedonija, Skoplje, maj 1992.

 

U Skoplju su nas dočekali sa toliko ljubavi i dobre organizacije da je to priča za sebe. Esma Redžepova je u naručje podizala malu djecu i slikala se, kasnije je od toga napravljena poštanska markica, Kole Angelovski, Dragan Mijalkovski i dosta javnih ličnosti je bilo na aerodromu, na dočeku. Sutra dan  je nas dvojicu Duška i mene, sa onom Zmijanac, primio predsjednik Kiro Gligorov. Govorili smo sa novinarima, naglašavajući humanitarnu dimenziju akcije, apelujući na dobru dušu makedonskog naroda. Supruga sa djecom otišla kumovima Mitričkim, ja ostao kod aktivista ambasade i sutra sa Duškom, JAT-ovim avionom za Beograd. Tamo su nas čekali neki ljudi, Duško mi je rekao aktiviski Dječije ambasade, odvezli su nas na Batajnicu aerodrom. Kako smo ušli nemojte me pitati, samo smo ulazili i prolazili. Sa Batajnice smo poletili Kikašem (onaj u Hrvatskoj zaplijenjeni avion) za Sarajevo, problem je što je prvo letio za Bihać i što nismo znali ko je u njemu. Kad smo ušli po podu su sjedili četnici (šešeljevci), naoružani krenuli na Kupres. Bolje taj dio priče da preskočim. Iz Bihaća polijećemo za Sarajevo. U avionu me prezimenom oslovljava neki čovjek, predstavio se kao Đurović, predsjednik opštine Centar, brat onog Đurovića što je bio sekretar na Akademiji. Prestravih se pri pomisli da me mogao i ranije ovako prozvati među onih nekoliko stotina, ostrašćenih ratinika, koji su dolazili iz Bjeljine okrvavljenih ruku a išli po naredbi dalje.

Baš tu noć smo u Ambasadi osluškivali kako junaci sa brda pucaju po velikim plavim staklima na neboderima, baš kao da su se igrali ili takmičili, neboderska stakla im bila kao na dlanu. Onda su pale i dvije granate na krov same Dječije ambasade. Ja sam bio prilegao ali dame su bile budne. Prestravljene su dotrčale u prostoriju gdje sam spavao, Duško je tu noć spavao kod sestre u komšiluku. Sutra dan smo se pojavili na televiziji, baš on i ja uz apel svijetu da se uozbilji, ”Ako je Dječija ambasad žrtva napada ko to još neće biti u ovom gradu u ovoj državi?”. Duško je u kameru rekao da je od te večeri bogatiji za jednog brata i zagrlio mene.

Kako su grad počeli da zasipaju većim i većim granatama, a snajper počeo da tuče kako je koga stizao, tako je i ”popularnost” Ambasade rasla. Ljudi su nas gledali kao svemoguće, spasioce. Radili smo dan-noć, počeli smo vršiti prihvat ljudi koji su ulazili u grad ili su po noći progonjeni. Konvoj iz Hrasnice, Ilidže, sa Kule…

Ubrzo sam poveo konvoj prema Brčkom. U Rajlovcu su nas zaustavili i maltretirali jednog izraslijeg dječaka. Taktika je bila da uvijek idemo u konvoju zajedno izmješanih nacionalnosti, razgovor vodi onaj čiji su sunarodnici na barikadi. Djecu smo otpratili do Gunje, gdje ih je preuzeo Crveni Krst Hrvatske. Hrvatski vojnici okrenutih topovskih cijevi prema Brčkom nam se čudili. Iz Brčkog sam se javio radio Sarajevu, to bio znak roditlejima da je sve u redu. Noćili smo kod prijatelja i sutra dan sa praznim autobusima za Sarajevo, bilo je to koji dan prije nego će se desiti Brčkom što se desilo. Motel u kom smo dan prije pili kafu, sad je bio pod opsadom naoružanih srpskih vojnika. U Sarajevo smo ušli, opet kao narodni heroji, kasno noću, kao da smo mi izvan svega što se gradu i Bosni dešavalo. A tako smo se i ponašali, mlaz protivavionskih zrna je curio sa Vraca prema Vojnoj bolnici, ja sam mahao onima u Ambasadi sa druge strane ulice da nastave kafu, kad je mlaz prestao pretrčao sam na drugu stranu, bilo je to suludo utrkivanje sa smrću, kao da ona nas i neće.

Žao mi je što ne mogu da se sjetim svih tih divnih ljudi koji su tada bdili u zgradi Dječije ambasade, uvjereni da rade ono najviše što mogu: Sanja, Ranko i Dunja Rihtman, Laila Kočetkov?, akadmik Berberović, Meliha Ćilinković, prof. Duško Tošević, Boško Bosiočić, Duško Tomić, Jasmina Zildžević, Gertruda Munitić…

Nekoliko sedmica kasnije, ponovo nam je predsjednik Gligorov poslao avion, ali obzirom da nije mogao sletjeti u Sarajevu, čekao je konvoj u Beogradu. Sa tri autobisa smo krenuli Boško Bosiočić i ja. Kroz Bjeljinu, bili mso zaustavljani, ali su nas više čudna sreća i oni amblemi po autobisima čuvali, nego pamet. U Beogradu nas je zaustavila  vojska, oficir nas je pitao odakle dolazimo. Kad je vidio plakate Dječije ambasade, pitao je kako je u gradu, a onda odmahivao rukom. Na JAT-ovom aerodromu nas je čekalo iznenađenje, aviona nije bilo. Zvao sam Skoplje, direktor Palera bio na Ohridu. Kad smo se čuli rekao je da je naredba na njegovom stolu, optužujući personal za nemar. Kasnije su nam javili da avion iz Ciriha slijeće da bi nas pokupio, ali to je značilo čekanje 6-8 sati. Žene nisu htjele ostati na aerodromu bez mene, šoferi nisu mogli čekati mrak. Boško i šoferi odlaze, ja ostajem sa ženama čekati. Moram ovdje istaći izuzetnu ljubaznost personala na aerodromu JAT-a. Oko 10 sati noću, avion je napokon sletio i poletili smo prema Skoplju. I dalje sam na sebi imao samo košulju kratkih rukava, kravatu i onu torbicu na kojoj je bio amblem Dječije ambasade, kasnije ću otkriti da u džepu od košulje imam i 50 maraka i to je bilo sve. Ponovo divan doček u Skoplju.

Sutra dan su me domaćini probudili da vidim kako gori Vijećnica u Sarajevu. Užas, tuga, bol ali i znak da ću teško ponovo ući u grad, sam bez Duškove pomoći.

 

Na albanskom i turskom

 Domaćini su iskoristili moje prisustvo da ubrzo osnuju Kozulat dječije ambasade za Makedoniju. Dvoje mlađih ljudi, nije htjelo propustiti atmosferu koju je akcija izmještaja djece iz Sarajeva napravila u Makedoniji. Istina oni su bili dosta anonimni za domaće prilike, uz to i ne zaposleni pa još muž i žena, nama to tad nije smetalo. Posebno meni, Konzulat je postao oaza iz koje ću djelovati naredna tri mejseca, za izbjeglice iz Bosne jedina probosanska institucija na tom području.

Nakon dva dana sam otišao kod kumova da posjetim porodicu, sit se isplakao, istina kad niko nije vidio. Ubrzo dajem interviju za ”Novu Makedoniju”, vrlo afirmativan za ambasadu ali i suštinski za način pomoći ugroženom području i ljudima koji u Makedoniji traže utočište. Interviju je bio pravi pogodak, slijede intervijui za sva glasila u Makedoniji i na svim jezicima (albasnki, turski, grčki..).  Poslije mjesec provedenih kod kumova, i cijele atmosfere napravljene u Makedoniji sa idejom dječije ambasade, od ”Nove Makedonije” sam dobio jedan lični dohodak, rekli su za interviju a od hotela ”Grand” sobu za smejštaj porodice. Ja ih razumijem i hvala Erolu, mislim da se tako zvao glavni urednik novina ali hvala i hotelu ”Grand”.

Ja sam se skoncentrisao na slanje informacija prema Bosni da oni koji ne znaju gdje se skloniti, da bježe prema Makedoniji (Podsjećam na hapšenja po Srbiji i Crnoj Gori), u Makedoniji sam, uz ljubaznost domaćina, države Makedonije, stvarao uslove da uđu i budu smješteni, ali i da dobiju papire da mogu ići dalje. ”Mediji i humanitarne organizacije nam pomažu da izbjeglice uvedemo u ovu, ali i svaku drugu zemlju, ali država je ta koja ih preuzima i zbrinjava”, naglašavao sam gdje god sam mogao.

Prihvatilište ”Bunec” i kasnije ”Ćićino selo” su otvoreni u toj atmosferi i na moje insitiranje. Više puta sam bio u prilici da se sretnem i slikam sa predsjednikom države, pojavim na televiziji u novinama, što nije mala stvar za ljude koji trebaju utočište u tuđoj zemlji.

Tad smo organizovali i prvu tribinu desetak intelektualaca koji su jasno definirali odnos sprem Bosne i onom što se tad tamo dešavalo. Tribina je imala naziv ”Bosna u agoniji agresije”, kod dobrog dijela makedonske javnosti tad o tome nije bilo dileme.

Međutim ipak su velike donacije i veliki broj stranaca u zemlji bili veliki politički i ekonomski izazov. Predpostavlja se da je kroz Makedoniju prošlo nekoliko desetina hiljada Bosanaca, najvećem dijelu njih je ulazak u ovu zemlju značio spas, mnogima i život. Tako će se u novinama pojaviti jedan lažno potpisani tekst ”čitateljke” koji optužuje Konzulat i mene lično da ”mijenjam demografsku sliku Makedonije”. Ja odlazim  na granicu i uvodim tri autobisa direktno iz Foče, oprostite na ovom ”ja”, ali tako bilo. Javili su mi da su upravo vraćeni sa granice, rekao sam im da se vrate nazad. (O tome će kasnije u Oslobođenju pisati jedan iz konvoja, Preljub Tafro). Imao sam sreću da su me carinici prepoznali, da je Stojče iz Crvenog Krsta javio da ima novi kamp za njih (Ćićino Selo) a ja obećao da već sutra ide konvoj dalje. Tako je i bilo, već sutra sam poveo jedan autobus, drugih izbjeglica prema Turskoj. Svakako besplatno i uz TV ispraćaj. U Istambolu  sam imao kontakt sa humanitarnom organizacijom "Dječija zadužbina", tamo sam zatekao i pisca Zilhara Ključanina. I Istambolu smo imali pres konferenciju sa oko tridesetak novinara. Pjesnik i predsjenik dječije zadužbine ”Čuđuk vakuf”, nadam se da je nekako tako, se pobratimio sa mnom pred kamerama.

Kad sam se vratio u hotelu "Grand" me našla delegacija Američkog Kongresa. Govorio sma im kako ja na stvar Jugoslavije i konflikta gledam kao neko ko se u te stvari razumije, ali i sa aspekta misije koju mi u Dječijoj ambasadi obavljamo. Ubrzo sam morao napustiti ”Grand”, nisu vjerovati da će cijela priča baš totliko potrajati, ipak mnogo, mnogo im hvala. Porodicu sam prebacio u Studentski dom a ja otišao u Bugarsku. Trebalo je javnosti pokazati da je problem Bosne i Bosnaca problem cijelog svijeta. Otišao sam u šorcu, duge pantolone i kravata bili u ruksaku. Tamo me čekao ranije moj asistent i kolega sa Veterine, Dragan Kolev, po nacionalnosti Bugarin. Drugi dan smo izašli u ”Dumi” na naslovnici, četvrti dan imali Pres konferenciju sa 30-tak novinara u Sofija-presu. Isto veče bili sat na državnoj televiziji  komentarišući Londonski konferenciju o Bosni. (Taj interviju nam je plaćen što će ubrzo dobro doći za karte). Peti dan smo pili kafu sa najužim rukovodstvom države. U Skoplje za mnom krenuo konvoj pomoći Crvenom Krstu Makedonije. Na makedosnkoj televiziji sam rekao da je takva pomoć stvar Crvenog Krsta Makedonije, Bosanci su u toj zemlji samo gosti.

Jedan od desetine teksotva na bugarskom jeziku.

 

Od Bosanaca koji su se tad zatekli u Skoplju, ali i bili angažirani i pomagali prema njihovim mogućnostima, da spomenem glumca Miralema Zupčevića, profesora Ismeta Dizdarevića, sportskog novinar Dimitrijevića… ali i sjajnog filozofa porijeklom iz Bosne Ferida Muhića.  Bilo je i onih koji su neznanjem i sitnim interesima odmagali, o njima u ovoj knjizi ne pišem.

Studentski dom nas je zamolio da napustimo sobu, očekivali su studente. Drugi dan sam sa tri autobisa, krenuo prema Švedskoj. Trebao bi to biti 5 septembar 1992. Putovali smo preko Bugarske, Rumunije, Češke do Svinjušća odakle smo kasno noću krenuli put nepoznate zemlje Švedske.

 

 

ŠVEDSKA – prihvatni kamp

 

 U Svinjoušću su se ona tri autobisa ”morala” rastaviti. Pristigao je autobus Albanaca sa Kosova, njihov vodič ušao kod onih što su izdavali karte za trajekte, podmitio ih na naše oči i ubacio one svoje prije nas. Nije pomagalo buniti se, službenici bili podmitljivi, oni šverceri ljudima agresivni. Trajekt imao ograničen broj mjesta, dio nas ušao dio ostao čekati drugi. Kasnije će se ispostaviti da su ljudi gubili strpljenje a nisu ni imali predstavu o razlikama između Danske i Švedske i ulazili u prvi trajekt  koji je stizao. Mi cijelu noć plovili do Ystada u Švedskoj. Pred zoru u trajekt ušli švedski carinici i policija, uzeli pasoše i poveli prema kampu u neposrednoj blizini. Tu smo sreli Sulju Druškića iz Foče, on stigao ranije, ali se koji dan duže zadržali u Češkoj. Rekao nam je ono što je on znao i bilo je dovoljno. Prvi interviju je zbog neznanja mnogima zagorčao život, pa i onom iz Foče, njega su vratili sa porodicom u Češku. Odmah sam nazvao Konzulat dječije ambasade u Makedoniji i Miralema lično i rekao one sitne detalje oko ulaska u Švedsku i mogućnosti dobijanja azila.

Nas su odvezli do Skillyngarida u napuštenu vojnu kasarnu i formiran kamp za prihvat. Tu smo proveli 4-5 dana. Imali interviju za azil, ali sam uspostavio kontakt sa prevodiocem Ivom Madunić. Ona me povezala sa Bosancima u Jonköpingu. Drugi dan je stiao predsjednik uduženja Tabaković, dogovorili smo se da sutra dođem i govorim u Udruženju. Prostorije, koje su ličile na džamijske sa okačenim slikama Meke, su bile pune. Došli su i predstavnici Hrvatskog udruženja. Govorio sam o tome šta, kako i zašto se  Bosni dešava ali šta je bila misija dječije ambasade. Ljudi su pitali, ja odgovarao. Na kraju sam domaćina i upitao kakve su im ovo prostorije. On rekao BiH klub. Čudno, ja mislo džamijske, rekao sam mu i pitao očekuje li on da u taj bosanski klub još neko uđe osim muslimana. Onaj me u čudu gledao. Jonkoping posten donio veliki tekst sa najavom na naslovnici.

 

Bio sam u situaciji da biram gdje bih, ja izabrao Štokholm, a nekoliko porodica, uglavnom mješovitih brakova, se držalo mene. Smješteni smo u hotel Tegner lunden u centru Štokholma. Štokholm je doživljaj, ali u nekm drugim i drugačijim okolnostima, ovako izbjeglički sa osjećajem nepravde koja se čini tvojoj zemlji i narodu, samo prihvatni centar i ništa više. U hotel je došla novinarka radija Štokholm Emilija Blixt, razgovarala a onda me pozvala u studio. Napravili smo razgovor dvadesetak minuta koji je ona reprizirala više puta. Tad se taj radio slušao. Upriličila je i zajednički interviju o bogumilima sa prof. Hans Furuhagenom. On se ranije u Dagens nyhetenu oglasio tekstom ”Vatru je zapalio sveštenik Bogumil”, u kom je fokusirao priču o Bosni na priču o jereticima i bogumilima. Kasnije su me zvali sa švedske televizije, napravili smo razgovor 10-tak minuta za emisiju ”Mozaik”.

Našli su me i Bosanci i pozvali na nekakav sastanak. Nisam se upuštao u tehniku organizovanja, ali sam izvadio iz torbe prelom lista, koji bi Bosanci u Švedskoj morali i trebali imati, da profiliraju ideje, afirmišu akcije i ljude. Ja govorio oni apaludorali. Ubrzo smo u garderoberu, kod jednog od njih, Fikret Ferhatović, zaista i napravili taj privi broj prvog BiH lista tada u Evropi ”BiH glas u Švedskoj”. Dao sam mu formu ali i poruku. Napisao sam tekst ”Buđenje kamenih spavača” i osvrt na neku konferenciju o Bosni koja je za osnovu imala podjelu.

 

 

Tu u onom garderoberu, mi je bila dostupna i dokumentacija o toj organizaciji. Vidio sam adrese klubova, sve piceriji i restorani, imena predsjednika sve jedane nacionalnosti i uglvanom vlasnici onih picerija i restorana. Računao sam da ću sa novinama i predavanjima uspjeti da nešto pormjenim. Novine su otisnute u 2000 primejraka a mi (Ferhatović, M. Ajanović, A. Kadrić i ja) se otisli po Švedskoj prema Malmeu. Promovirali smo list ali i govorili ljudima kako se najmudrije organizovati. Ispostavilo se da su tim putovanjem išle dvije priče i dvije želje, moja o Bosni i multikulturalnosti i ”njihova” mnogo pragmatičnija. Oni (vlasnici restorana i picerija) su pretvarali restorane u klubove, izbjegavali porez a zadržavali posao. Da ironija bude veća za predsjednika BiH saveza u Švedskoj su izaberu hodžu Karamana, onoga sa kim sam se davno u Jeleču sreo. On bio efendija ja tehničar. Poslije Jeleča meni se što-šta izdogađalo on hodža ostao. Tu je bio kraj te probosanske priče i mog angažmana u njoj. Onaj što smo sa njim pravili list u garderoberu, list registrovao ali i sebe stavio kao glavnog urednika i ako je govorio da mu knjiga nikad nije bila bolja strana. Tad pristigli novinar iz Sarajeva M. Ajanović im svirao po volji. Pisao im tekstove, oni se potpisivali, falio islam i Aliju.

Hrvatski aktivista Damir Svatoš, me zamolio da govorim za Šilerov radio u Štokholmu, on prevodio na švedski. To trajalo cijeli sat ali i ljepo zvučalo, oni iz Šilerova instituta me zamolili da dođem i govorim im na sastanku. Ja to ozbiljno shvatio i napravio predavanje ”Kriza, agresija i genocid na prostoru bivše Jugosalvije”. Oni platili prevodioca, materijal podjeljen prisutnima, ali i objavljen u njihovim novinama. Materijal je uskoro preveden i na englesli.

Sa Damirom sam otišao u Hrvatsku ambasadu sa namjerom da zatražim putovnicu kako bih otišao do Bosne. Kad sam onom veleposlaniku objasnio da sam diplomu srednje škole i magisterij stekao u Hrvatskoj, on se raznježio, ali me i upitao jesam li katolik. Kad je čuo da nisam, pitao me imam li koju baku ili deku katolike. Ni to nije upalilo. ”Ne može”, rekao mi. Meni bilo jasno da od putovnice nema ništa, ali se prepao i za Hrvatsku, koju sam i ja volio.

Iz onog hotela nas prebace u jedan drugi u Naka komuni, isto Štokholm, ali podosta izoliran. Tu više nije bilo iluzija o radu sa masama, gledam hotel i vidim u auli veliki prostor gdje bi mogla slika na zidu da legne. Predložim gazdi, on pita ko bi je slikao, ja mu kažem. Taj vikend sam naslikao veliku sliku na zidu, bijeli golub sa maslinovom granom, ali i zaradio uljane boje, 1500 kruna i jedan stari kompjuter. Tako počinje nova faza, pisanja na kompjuteru i slikanja. U onom hotelu sam dobio i mali prostor za slikanje, djeca se oko mene igrala, odraslim slikanje postalo terapija. Tu sam napisao tekst koji je objavljen u skoro svim novinama koje su tada po  Evropi izlazile ”Bošnjaštvo na vjetrometini”, to je bio odgovor na ono što se Bosni događa u njoj ali i van nje.

 

U tom kampu su mi ostali u dragu sjećanju porodice sa malom djecom: Mačak, Hodžić, Lazarov…

Šef kampa pozvao novinare, oni napravili veliki teksto o kreativnosti useljenika. Uskoro smo iz tog kampa premješteni u Nyneshamn, luku prema Finskoj i Gotlandu, mjesto sa mnogo zeljeva, divlje prirode, ribe, ali i azilanata, ponajviše onih iz Bosne.   

 

 

NYNESHAMN i Backlura

 

 PITALI su nas u Naki, da li bi neko htio da seli u kamp u drugom dijelu Štokholma. Ja otišao da vidim i dopalo mi se. Mali gradić sa lukom na obali mora, dosta zaljeva i lijepe prirode a i sobe nam ponudili izdvojeno od hotela. Prešli zajedno sa porodicom Lazarov. Marina, Sande bili sa Ilidže, imali smo zajedničke teme, prijatelje, oni imali i dvoje male djece dobi kao što su bila naša (Marin i Ivana).

U onom hotelu, stanovali samo azilanti sa Balkana, svi se na jednom jeziku sporazumjevali. Najveći dio dolazio iz Bosne, noseći sa sobom traume i strahote rata, ali bilo i ekonomske emigracije iz Sandžaka, Kosova, ko zna odakle sve. Ne znači da je njima bilo tamo dobro, ali tada su nas gospodari rata bili stavili u različite situacije, ono što smo mi već bili doživjeli, oni nisu. Njih vodili neki drugi planovi, čekali da rat prođe, sanjali kako da dođu do azila, lahke zarade i posla, mi im se čudili…

Mi se bili izdvojili u jednoj baraci pored hotela, samo po  potrebi išli u kuhinju. Ljubazni vlasnik hotela, meni dao i jednu sobu posebno za slikanje, koja će kasnije dobro doći Aliji isto Kadriću, sa kojim su mi se putevi dugo ukrštali. Nismo rođaci ali smo prijatlji, on bio neoženjen, drag, moja supruga i djeca ga voljeli, on čekao azil a nije ga tražio. Tri mjeseca je u onoj prostoriji proveo uz moje slike i hranu koju su mu žene iz kuhinje donosile. Čak je i postio a da niko nije znao, takav je taj moj Alija, prezimenjak i novinar.

Čim je stiglo proljeće (1993), iz onog hotela su nas prebaciji po stanovima. Dio  komune Backlura, bio Šveđanima neatraktivan, napuštali ga, nekako se vlasnici stanova i komuna dogovore i nas po dvije porodice prebace u jedan stan. Lazarovi i Kadrići dobili jedan trosoban sa nešto namještaja. Nekako smo se osjećali drugačije ali i kod naroda krenula psihoza kućenja, lopisi, kontejneri, kuhanje hrane, ribarenje. Jednog sunčanog dana sam krenuo u obilazak terena, zaljeva, šaše, ribe. Znao  sam da u moru mora biti ribe, znao sam i da riba mora ići na glistu, to bilo skoro sve što sam o švedskom moru i ribama tad znao. Drugi dan odem sa Sandijem da lovimo, ponesemo glisti i ulovimo nekakvu sitnu šarenu sa iglicama po leđima. Probam i na blinker i ufatim jednu veću, isto šarena, po onom što sam o ribama znao, shvatim da bi mogla biti štuka. Donesemo ribu u stan i počnemo ljuštiti onu malu šarenu. Krljušt frcala na sve strane, žene nas istjeraju iz kuhinje, one ribe bace.

Tad u Nyneshan postenu izlazi veliki tekst o azilantima koji kradu po velikoj prodavnici hrane u blizini. Šef onog našeg kampa pozvao nas nekoliko da mu pomognemo, pukla bruka u komuni, narod i političari počeli da se bune. ”Imam riješenje”, kažem mu sretan da neko treba i moju pomoć. ”Šta predlažeš?”, pitao šef Henrik Eliacson. ”Kupićeš mi deset štapova za ribu sa dosta gumenih mamaca i dugačkih udica”, kažem mu naglašavajući ono mi uz obećanje da ćemo se ubrzo sresti u drugim okolnostima. Onaj bio skeptičan, ali naredio Goranu, prevodiocu da ode i kupi pribor i preda mi. Ja okačio oglas pred prostorijama šefova ureda, da svi koji žele da love ribu dođu do mene. Oni dolazil ja upsivao imena i dijelio štapove. Na vezi sam imao deset ribara, deset porodica. Počele ribarske priče, ko je i šta ufatio, gdje, kako se riba sprema, koko se zove… Uz to neko od radnika u naselju ponudio azilantima stari čamac, Prvan Andonov, Rusmir i Niho, navale na onaj čamac, vrate mu dušu i osposobe za vode. Ja sve to stavim na papir i napravimo ”Ribarske novine”, odem u upravnikove kancelarije, kopiram u dvadesetak primjeraka i ponovo Henriku. Pokažem novine i tražim prostorije za aktivnosti. Dobijemo jedan prazan trosoban stan. Tu se počnu ribari okupljati, kupimo i nekoliko šahovskih tabli, televizor. Sad onima oko sebe predložim da organizujemo ribarski ručak za političare, osoblje kampa i novinare. Izdajemo upute, šta da se skuha, donese, pokaže. U dvorištu uberem ribizle i skuham sok,  uberem i trava te napravim čaj (baš kao u kolibi n aPaležu), sve na stolu dekorišemo, oni došli, snimili, najeli se, čudili.

 

Ribarski list i prvo afirmativno pojavljivanje u novinama azilanata

 Henrik se zahvaljivao, ja kažem da to nije sve, okupili smo se da se dogovorimo kako da radimo. Zar ima još?, pitao on u čudu. ”Mi imamo znanje ti moć, probajmo to spojiti, Henrik”, kažem mu pozivajući sve prisutne da nam ponovo dođu za mejsec dana na pravo predstavljanje ljudi koji su, ne svojom voljom, gosti u njihovoj komuni. Nyneshamn posten donio dvije afirmativne stranice o onom ribarskom ručku u Backluri, najavljujući nove aktivnosti. Henrik poslije onih novina odahnuo, rejting i njemu i nama porastao, odobri 10000 kruna za taj novi projekat. Odemo u Štokholm kupimo pribora za slikanje i materijala za šivanje. Danju lovimo ribu sa strašću rRobinzona Krusoa otkrivamo krajolik, u večernjim satima držim školu slikanja za djecu i odrasle. Žene šile kostime za sebe i djecu. Adisa, studetica, radila sa djecom neku laganu plesnu koreografiju.

Uskoro se čujem sa bosanskim ambasadorom Izetom Serdarevićem i pozovem ga na Dan BiH kulture u Backluri.

Ponovo se multimedijalno predstavimo, dvojezlične azilantske novine, ribarska hrana i piće na stolovima, slike na zidu, djevojčice plesale, one što su sašile sebi kostimiće prošetale kao na modnoj pisti. Gradonačelnik komune i ambasador Serdarević držali govore, novinari snimali i zapisivali. U akciji spašavanja obraza azilanata bilo uključeno skoro stotinjak ljudi, obraz spašen.

 

 

Azilanstske novine i drugo pojavljivanje u Nyneshamn postenu

 

Tu u Backluri smo organizovali i kurseve švedskog i engleskog za našu dušu, ali i počeli dobijati azile, porodica za porodicom dobijala papire, raseljavali se po komuni ili odlazila negdje drugdje.

Rado se sjećam porodica koje su jedna drugoj uljepšavale dane čekanja azila i tješile u nemoći da situaciju u Bosni promjenimo: Andonov, Tuhčić, Ćatović, Lazarov, Lipa…

 Tad me nazvao prijatelj i bivši student sa Muzičke akademije Migi i pitao da li bih prešao u Helsingborg da živim. ”Nađi kakva stana i dolazim”, rekao sam mu. On našao. Aprila 1994. godine Jasna i ja smo otputovali u Helsingborg, Bilja i Ogi došli za mjesec dana, dok su stan razdužili. U Štokholmu smo ostavili snijeg i zimu u Helsingborgu bilo uveliko poroljeće.

 

HELSINGBORG

 

 

KAD smo stigli u Helsingborg Jasna je imala nepune četriri godine, taj mjesec dana smo se ponajviše družili u životu, cijelih 24 sata dnevno. Helsingborg je lijep grad, koju godinu ranije proglašen najljepšim u Švedskoj. U ljepoti je mogao uživati onaj ko je na odmoru, onaj ko je došao da uživa, nama sve bilo daleko od užitka, kao da smo uživanja odgodili za neka druga bolja vremena. I dalje tužne vijesti iz Bosne stizale, mi dobili smještaje, ali još uvijek bili na socijalama, upućivali nas u škole jezika, pitali ko smo, šta smo, ”šta smo planirali da budemo kad odrastemo?” a mi već bili koliki ćemo i biti.

Sretna okolnost je bila da smo okupili divno društvo za svoju dušu, povezujuća nit bila muzika. Uz Migija, tu pristigao i Emir Mahmutspahić iz Orašja, takođe sa Muzičke akademije, Ado i Manda iz Bjeljine, Ćamil Ikanović i on iz Bjeljine, Nasko iz Sarajeva. Sjajni muzičari, svi porodični, mi se družili i oplemenjivali djeca nam zajedno rasla, žene nam svoj ženski hor napravile i pjevale u rijetkim prilikama, više za nas nego za narod. U onom ženskom horu: Slavica, Snježa, Sanja, Edna i Bilja glasove upredale nagoneći muškinje da se instrumenata i roštilja fata. Sami smo sebi stvorili iluziju da nam je dobro, a i jeste bilo, to nas spasilo, otrglo od patnji kroz koje bi bez druženja prolazili. Jedni drugima smo postali radost i utjeha a onda se orkestar i ozvaničio pod imenom ”Sarajevo orkestar”. Sjani muzičari, ubrzo postali poznati na daleko, sve estradne zvijezde kroz Skandinaviju oni dugo pratili.

Kad sam završio osnovni tečaj švedskog jezika, tražili mi praksu. Pitali me čim bi se volio baviti ja rekao nešto u vezi sa ekologijom ili školom. Asistentica me odvela u Milje partiju.  Tamo nas počastili kafom  ja govorio o Bosni i onom šta sam u njoj radio. Ona što nas je dočekala rekla da je bila u Sarajevu prije rata na antiratnom skupu mirovnih pokreta, izvadila i fotografije. Na jednoj od njih bio i ja, govorio im sa kravatom okačenom. Ona se rasplakala i zagrlila me. Dobio sam ključeve od one kancelarije, ali i više, dobio sam njeno srce, ona se zove Brigita Möller. Družićemo se narednih pet godina, ona kancelarija će postati najznačajniji bosanski kulturni centar u Sakandinaviji, kroz nju će proći desetine nezavisnih intelektualaca sa prostora Balkana i drugih javnih ličnosti, s razlogom i povodom koji su imali šta da kažu. Delegacija Pokreta Zeleni BiH, Selim Bešlagić gradonačelnih Tuzle, tad nominiran za alternativnu nobelovu nagradu, delegacija Srpskog građanskog vijeća BiH, Stjepan Kljuić, Jovo Divjak, Haris Silajdžić, Josip Pejaković, Kemal Monetno, dr Arif Smajkić, Gertruda Munitić, Seid Memić Vajta, slikar Hebib, novinar Ramo Kolar, dr Lamija Tanović, pjesnik Cico Arnautović, Merhunisa Komarica…

Selim Bešlagić ( sredini) sa gradonačelnikom Helsingborga (lijevo)

 

Poslije nekoliko sedmica boravka u onoj porstoriji, izplanirao sam veliko spremanje, sa Brigitom sam razgovarao u principu ona nebi imala ništa protiv. Jedan cijeli vikend sam potrošio za presvlačenje stolica, čišćenj prostorije, kačenje slika. Naslikao sam i uramio, veliki divni maslačak u ulju. U ponedjeljak sam čekao brigitu i Mariju (Lus Genes) i Hajdi sa kafom. Iznenađenju nije bilo kraja, one godinama spremanje planirale, ja to uradio za jedan vikend, sam.

Približavao se Dan žena, ja napisao komentar za bosanske novine, Brigita imala strpljenja da ga zajedno i na švedski prevedemo. Poslali u Helsingborg dagbledet, objavili ga na cijeloj zadnjoj stranicu (A2) sa velikom fotografijom žene u zbjegu. Bila je privilegija dobiti i mali tekst u novinama, meni dali cijelu stranicu. Tako otvaramo novo poznanstvo i druženje sa Helsingborgs dagbledetom ali i Sorenom Someliusem. Objavili su mi na isti način dvadesetak tekstova. U Milje partiji sam pustio duboko korjenje.

Brigita mi je jedan dan pokazala konkurs Milje partije za saradnju sa srodnim partijama i pokretina iz Evrope. Konkurisali smo sa namjerom da dovedemo delegaciju Ekološkog pokreta iz ratne Bosne. Dobili smo sredstva u iznostu od 50 000 kruna. Došlo je njih četvoro iz Zenice, sa Sarajevom je bilo teško ostvariti kontakt a još teže ljude izvući do Švedske. Dr Mustafa Omanović, dr Mustafa Mehmedbašić studentica Belma i predsjdenik gorana Jovanović su doletjeli do Štokholma, ja sam im organizovao tehnički dio, a Marija iz projekta program. Ispunili smo pet radnih dana u Stokholmu sadržajima da se vidi, nauči ali i kaže. Delegacija je imala susret sa glavnim odborom milje partije Švedske. Svi bili zadovoljni, a ponajviše ona Marija. Ostalo pola od novca, pitala me kako da to iskoristimo, ja rekao kako smo i planirali, da delegacija švedske partije na visokom nivou ode u Bosnu. Ona pristala i otišla ona i povela … nije bitno, cilj ideje djelimično ostvaren.

Ubrzo su me zvali sa radija Borholmski haber, urednik bio Emir Sinanović, vodio je radio u izbjegličkom kampu. Napravili sat razgovora sa mnom. Oni bili zadovoljni, ja ih pitao detalje, ko finansira radio i telefon. Rekli Zavod za useljenike imali i dobru tehniku za spajanje sagovornike. Predložio sam im radio most, oni zovu goste koje im preporučim ja sa njima vodim razgovor. Tako, te 1994.godine, nastaje trideset sati radio mosta, poznatog i mimo Skandinavije. Razgovori su isto veče presnimavani, prekucavani i nuđeni pisanim medijima i informativnim agencijama. Kasnije smo napravili i knjigu ”Bosna na vjetrometini”. Evo nekih od imena: dr Stevan Dedijer, dr Muradif Kulenović, dr Razija Lagumdžija, dr Dragan Veselinov, dr. Slaven Letica, Rade Šerbedžija, dr Budiša, Paraga, Džapić, Vuk Drašković, Adil Zulfikarpašić, dr Zlatko Lagumdžija, Svjetlana Đurić, Safet Isović, Miralem Zupčević, Adem Demaći, Mirko Kovač, Jovan Divjak, dr Arif Smajkić, Gertruda Munitić, akademik Muhamed Filipović…

 

   

BOSNA na vjetrometini

Sinanović je sa Borholma prešau u Kopenhagen i pokrenuo ”Bosanske novine”, ranije sam već feljton ”Bošnjaštvo na vjetrometini” objavio u svim bosanskim novinama koje su se umnožavale u Evropi (BiH ekskluziv, urednik Bosnić, Sandžak Bosna, urednik Zalihić, BiH novine…) Sad smo imali materijala koji je plakao za čitaocem. Pored onih radio inetervijua, mojih komnetara imao sam i cijelu knjigu priča o likovima i događajima, gdje sma govorio o problemu naglašavajući ono dobro kod ljudi. Kopenhagen je postao novo mjesto kreativna okupljanja, ljudi od pera i riječi: Lamija i Nenad Tanović, Ramo Kolar, Cico Arnautović, Jasna Ravn, Bahrija Mujakić, Emir Sinanović, Esad Ekinović, Somelius, Filipsen… Koristili smo radio, novine, javne tribine..

U zimu 1994. godine imali smo višednevnu turneju po Danskoj sa ministrom Arifom Smajkićem, Gertruda Munitić, Seid Memić Vajta i ja. Posljednji dan sam ih bukvalno prošvercovao na tribinu u Helsingborg, to znači u drugu zemlju, bez vize. Tu veče na rastanku mi je Smajkić predao saučešće i rekao da su mu javili da mi je otac umro. Lahka mu zemlja bosanska.

U kancelariji milje partije sam one tekstove objavljivane u Helsingborg dagbledetu prelomio i umnožio u nekoliko desetina primjeraka. «Rat u bivšoj Jugoslaviji kao škola», nastojeći da poentiram na dobroj lekciji po Evropu iz onog što je tamo propustila da uradi a tek tad se približavao genocid u Srebrenici. Knjigu sam uradio u obje jezičke forme, bosanskoj i švedskoj. Onu švedsku sam poslao na značajne adrese po Švedskoj. Malo iza toga sam na isti način ukoričio i knigu «Bosna na vjetrometini» sa razgovorima sa radija «Bormholski haber» (kasnije «BiH radio 94») ali i knjigu osmrta «Bonsa je li moglo drugačije». Svi tekstovi iz knjiga su bili već objavljeni po novinama, ali sam ih htio ukoričiti u knjige, koje su više imala terapautski nego neki drugi učinak pa i značaj.

U Švedskoj su oni što su organizovali svoj «BiH savez», preuzimali jedno po jedno BiH udruženje koje se mimo njih formiralo. Recept je bio jednostavan. Puste one obrazovanije, probosanske da organizuju udruženje i odrade sve one tehničke stvari za koje treba pamet, onda oni navale i preotmu šank. U onim novinama koje sam, nekad ja osmišljavao, sad oni slali neosmišljene poruke napadajući mješovite brakove, nevjernike, promovirajući neke svoje «napredne snage» slaveći vjeru i piće istovremeno. Bosanci vođeni u izolaciju i fatalnu podjelu koju su agresori na Bosnu davno planirali. U Helsingborgu sam okupio 22 nastavnika, došla i ambasadorica Tanović iz Danske, htio sam da pokrenemo školu za djecu. Nastavnika bilo, djece bilo, roditelji bili zainteresovani, svega bilo samo trebalo dobre volje i osmišljenosti. Isto veče pismo ambasadoru Serdareviću iz BiH udruženje poslao neki policajac iz Goražda, sa porukom kako im se ja otimam kontroli. Kasnije će onaj policajac koji ni obazovanja a ni djece nema pokrenuti školu sa tri nastavnice iz Sandžaka. Škola trajala dok nisu dobili od crvenog Krsta 16 000 kruna. Nestalo onih para, onoga policajca ali i škole. Primjer sam iznio, ne zbog onoga policajca već modela funkcionisanja. Cilj postao mali sitni interes, sredstva se nisu birala (škola, vjera, patriotizam...) sve stavljano u funkciju da se on ostvari.

Uskoro sam posjetio i Ambasadu BiH u Štokholmu i ambasadora Serdarevića, trebali papiri za putovanja, rat ulazio u završnu fazu, Deytonski mirovni pregovori trajali. Tek tad mom razočarenju nije bilo kraja, ona ombasada nije bila moja, nije ni bosanka, nečija tuđa, daleka i strana. Svi uposleni, njih 13 bili jedne vjere, pokupljeni ko zna odkuda i kako.

Genocid u Srebrenici se desio, taj svi vidjeli, ostale prikrivali. Bombardovanjem prijetili, nebom iznad Saraejva nekoliko aviona proletilo, ko zna gdje su bombe istresli i to bilo sve. U Deyton pozivani oni koji su trebali pravo ići na sud za ratne zločine. Milošević, Tuđman i Izetbegović se rukovali, dijelili Bosnu, otimali joj ime republike, rebublika prešla na jedan od njenih dijelova, krvlju ograđen.

Ja sam još uvijek bio u milje partiji, tamo sam osmišljavao rad partije, kroz kancelariju proticao veliki broj novih članova, mali novi intelektualni kružom. Hjordis Texel, slikarka postala dio porodice, Urban Montes ekspert za kompjutere, Tove Siver, ja propričao švedski, svještio internet i kompjuter, kopir aparatom vladao kao igračkom. Tove, mi već ranije ponudio malu kolibu, kad je čuo moju priču o Paležu i kolibi koju su mi gore unipštili. Ja mislio neka mala kućica, ko zna gdje? Kad me odveo i predao ključeve ali i zvanično je prevo na mene, nisam se mogao načuditi. U sred Helsingborga, blizu vodenog tornja, dobio sam divnu kućicu, poput one na Paležu i oko 400 kvadratnih metara zemlje za obrađivanje. To proljeće ću od one kolibe napraviti kućicu u cvijeću, nadomještaj za one na Paležu ali i onu u Foči što su nam popalili. Za ono društvu s početka priče, okupljeno ono muzike i draga druženja, kućica postala mjesto nezaboravnog okupljanja, odraslih ali i djece.

U ljeto 1996. godine smo po prvi put ponovo krenuli prema Bosni, svi. Urednik Helsingborg dagbledeta mi platio desetak pisam koje sam mu trebao predati uz fotografije, susreta sa Bosnom i Sarajevom poslije rata. U Sloveniji nas čekao mlađi brat, koji je došao iz Francuske da nas autom u Bosnu uveze. Tu u Sloveniji sam po prvi put osjeto snažne bolove u glavi, za koje nisam smio nikome da govorim. Ulazili smo preko Bihaća, u Bosni još uvijek bio policijski čas. Kasno noću došli na vrata kod sestre. «Majkin miris», rekla mi majka plačući, a mi se danima u znoju kupali.

Susret sa Bosnom i porodicom poslije svega je gorko i drago iskustvo. Gorko jer se ne mogu riječima opisati sve promjene, sva nepravda koja je napravljena državi i narodu. Od onih koji su ih uništavali na najvarvarskiji način, najstrašniji od holokausta, ali i onih koji su to ćutke odobravali, svodeći agresiju i genocid na sukob zavađenih divljih plemena. Radost je da je porodica u najvećem preživjela. Preživjeli smo rat trebalo je preživjeti i nepravičan mir.

U Sarajevu sam otišao do stana na Obali 13. Tamo je živila druga porodica, nešto naših stvari sam prepoznao ali se nisam htio zadržavati. Domar akademije Neđo Ćućilo mi je dao kesu stvari koje je po stanu pokupio s početka rata. U njemu bilo nešto dječijih slika ali i rukopis kasnijih romana (Alija Bosanac i Proleter u srcu). Na Padagoškoj akademiji po prozorima bile debele plastične folije umjesto stakala, dio ljudi izginuo, dio otišao, dio cijeli rat radio i čuvao Akademiju i časni poziv prosvjetara.

Taj susret sa Bosnom, one bolove u glavi pojačao, starijem bratu sam se u tajnosti požalio da bih morao ljekarima. On me odveo, prekontrolisali što je trebalo, nikakvih bioloških pormjena nije bilo. Doktor Mehmedbašić mi rekao da je to psihosomatski, od potiskivanja užasa rata u latice velikog mozga, pa sad progovorilo. Ja mu povjerovao i počeo ućutkivati one latice pričalice baš iz velikog mozga.   

To ljeto, uz rijeku i malu kućicu uz nju podignutu nadomak Kaknja, oko majke okupljeni, nastojali smo uz harmoniku, priču i pjesmu nadoknaditi sve ono što nam je rat od života i porodične sreće oteo. Taj osjećaj sreće ponovnog susreta će nas grijati dok u nama toplote ima.

 

U Helsnigborg dagbladetu sam objavio desetak tekstova pod naslovom «Pisma iz Bosne», kasnije smo ih objelodinili u knjigu «Kättarens land». U Bosni sam snimio i dosta potresnih fotografija ranjene zemlje. Pripremio sam veliku izložbu baš pod tim naslovom «Ranjena zemlja», koja je obišla dosta gradova Švedske. Izložba govorila dio priče, knjiga dio, ja dio. Razne švedske novine je nadopunjavale.

U Helsingborgu i onoj kancelariji milje partije mi bilo dobro, ali ni jedan dan radnog staža nisam do tada bio uknjižio, bilo aktivnosti, projekata ali ne i rada na kom bi se život porodice planirao. U to vrijeme mi učestala sa dolascima jedna iz Bosne, išla na nekakvu školu demokratije, pa joj trebalo ideja. Ja ih imao na pretek, one neke moje tekstove nosala na onu školu i govorila da smo ih zajedno radili. «Ona samo o tebi priča po tim sastancima», rekao mi prijatelj iz bosanskih novina, što je sa njom na onoj školi bio. «Nema ništa pametnije», šalio se ja. Ja joj bio tema i ulaznica u društvo o kojoj su svi imali mišljenje. Napisali smo i projekat o integraciji i eventualnom povratku u Bosnu. Ja bio nosioc projekta ona saradnik. U međuvremenu odem u Bosnu po drugom projektu, saradnje sa školama. Obišao sam fakultete i dio škola u Sarajevu, Kaknju, Visokom, Zenici i govorio o ekološkim temama. Odem u «Večernje novine», sretnem urednika i dogovorimo ništa manje nego novu knigu «Milje i mi - pred ekološkim izazovom II». Ono milje ubacim da bih etablirao pojam koji i u našem jeziku ima isto značenje, a u rubrikama kombinujem teoriju i posjete po Bosni, naglašavajući integrirajući problem očuvanja životne sredine. Kroz novine sam tad objavio cijelu knjigu koja će kasnije biti pod istim imenom objavljena i promovirana.

 

 

Milje i mi uz promociju (N. Abadžić, dr. Purivatra, dr. Omanović i ja)

 

Kad sam došao u Švedsku, ona što mi je ranije stalno navraćala, se negdje izgubila, niti piše niti dolazi. Čujem dobila onaj projekat, oni u komuni ponudili jedno mjesto, ona rekla da sam ja odusta i da sam u Bosni po drugom projektu. Ja se već bio navikao na ovakav tip Bosanaca, oni mi nisu bili krivi već oni koji su odlučivali o našim sudbinama, u Švedskoj Šveđani.

Sa porodicom za prvi maj odem pijatlejima u Värnamo. Oni nam kažu da u firmi gdje rade ima mjesta ako smo zainteresovani. Mi još uvijek oboje bili nezaposleni, pošaljemo papire. Dobismo i poziv za razgovor. Poslije razgovora, dođe vrijeme odmorima, mi popakovali stvari i čekali autobus kad zazvonio telefon. Oni iz Peltora u Värnamu, nudili posao. «Je li za oboje?», pitala supruga. «Za oboje», rekli joj, rekli i da će nas čekati dok se vratimo sa odmora. Tako i bilo, ali smo to ljeto imali veliku sreću da smo uopšte preživjeli odmor. U Kaknju, pred motelom, pijani vozač udario u auto u kom sam porodicu vozio. Od auta ništa nije ostalo, onaj se polomio, mi samo manje ogrebotine imali i tad veliki šok, kasnije malo više.

U septembru 1999. godine smo postali stanovnici Värnama, malog grada smještenog u centralnoj Švedskoj. Sa tugom sam se rastao od one kućice u cvijeću, kancelarije u milje partiji, prijatelja i Helsingborga. 

 

 

 

VÄRNAMO

 

 

 U Värnamu smo dobili stan u naselju gdje su dominantno useljenici, skoro isto kao Backlura u Nyneshamnu. Šveđanima prestalo biti atraktivno, napuštali ga, 1992. godine komuna imala 1000 praznih stanova, trebalo ih rušiti. Mi sa Balkana bili dobro došli da prazne stanove popunimo ali i nepopunjena radna mejsta a i nama i stanovi i ona radna mejsta dobro glavu spasili. U jednom od onih praznih stanova i mi život porodice iznova organizovali. Djeca pošla u školu u blizini, nas dvoje u onom Peltoru dobili stolove sa mašinama i elektro uređajima. Osam sati bile slušalice na ušima, slušao se radio i radilo rukama i nogama. Lijepilo, montiralo, presalo, pa opet lijepilo… Bili smo sretni da ćemo imati dvije plaće mjesečno i napokon moći da organizujemo život mimo socijale i iščekivanja poziva na čašicu razgovora, slanja na nove kurseve, ali ne i na posao.

U međuvremenu sam upoznavao grad, ljude, Bosance i domaće. Bosanci bili izdjeljeni, to sam i znao, ali mali grad bio pravo ogledalo u kom se sve dobro i loše u Švedskoj vidjelo. Onaj BiH savez imao svoje udruženje, onda ona što je kod mene u kancelariju u Helsingborgu dugo dolazila pa nestala, sa sebi sličnima i sebi isto savez organizovala, pa  omladina sebi, hodže sebi. Ona hodala Švedskom “spašavala” žene ugoneći ih u ženske klubove i savez, žene nije imao ko od nje da spasi. Slušao sam je jednom krijući kako im govori i recituje, žao mi bilo mene i onih žena. Pitao sam se koliko li sam je je u onoj kancelariji milje partije podučio svemu onome. I lokalni hodža, svoj dio Bosanaca izdvojio, pa fudbaleri svoj… Oni iz onog kluba pri BiH savezu, čuli da sam došao, zvali da dođem, ja odbio. “Ljutiće se svi oni ostali što sam baš vama došao”, rekao sam onoj što im je predsjenica bila.

Odem u ABF i sa šefom dogovorim da organizujem onu izložbu “Ranjena Bosna”. “Mali ti je proctor”, odvraćao me on. Taman, pomislim, okačim slike, pozovem one koje sam mislio da interesuje ali i novinare. Jedno jutro, ulazim na posao u radničkom odijelu, radne kolege me gledaju, kad izašao na dvolisnici velikih novena u boji. Razgovor, prava priča, Värnamo nyheter pisao o izložbi ali i meni, pitajući se šta ja radim u tako malom gradu. “I mali grad može biti veliki ako se čovjek u njemu dobro osjeća, ali i u najvećm gradu nam može biti tjesno ako nam je u duši tjesno”, odgovorim im lakonski. Mi se i ovdje počeli dobro osjećati, planirati.

 

 

Nazovem one u lokalnoj milje partiji i kažem da sam došao. Tad sam prvi put sreo čovjeka sa kojim ću se vrlo intenzivno i prijateljski družiti do dana današnjeg. Bo Alvberger mu je ime, bio nastavnik švedskog i engleskog u gimnaziji, danas penzioner. Radoznao, aktivan, pronicljiv i daleklovid. Onu partiju sam kasnije napustio, ličila mi na mali klub penzionera gdje sma ja bio najmlađi, ali Boa nisam. Poslije nekoliko kafa odlučimo da napravimo društvo za kulturu ”Forum”. Društvo koje bi pokretalo i podsticalo alternativne kulturne sadržaje u komuni. Komuna predugo bila izolirana, sama sebi dovoljna, političari nisu čitali novo vrijeme i potrebu mladih ali ni nekoliko hiljada novih žitelja komune koji su stranog porijekla, prije svega balkanskog. Narednih pet godina smo realizovali desetine sadržaja tipa predavanja o alternativnoj medicini, teozofiji, Palestini, Kosovu, bogumilima, Bosni… pokrenuli filmski festival filmova koji drugačije nikad u komunu nebi stigli (ideju će kasnije oteti Zavod za kulturu komune, što je i bio naš cilja).

             

 

Ono izolirano naselje me sve više prepadalo, nisam mogao da dokučim stvarne namjere takvog i tolikog izoliranja ali i nonšaliranja ljudi koji su tu živjeli, a eto i mi bili dio iste priče. Pozovem novinare i ispričam im priču o malom Rynkebiu. Rynkebi je dio Štokholma koji je simbol izoliranog društva, ovo bilo isto samo u malom. Poručim političarima da je integracija jeftinija od segregiranja, da je pravljenje mostova među kulturama mudrije nego podizanje zidova. Uskoro će se pokazati da to oni nisu ni htjeli da razumiju, ali sam pravio mali sociploški eksperiment. Upustio sam se u organizaciju stanara u onom izoliranom naselju Svalorten.

Albanci htjeli da im djeca igraju albanski folklor, mi im dali prostorije stanara naselja, ali i onu što je djecu vodila primili u glavni odbor, udruženja stanara, za promjene socijalnog života. Arne, Šveđanin i onako naselje nije mislio mijenjati, koptiramo i njega, jedan trener iz Bosne dođe sa idejom da počne trenirati fudbal sa djecom i počeo. Klubu dao ime ”Finnveden bojs” a mi i njega u odbor uključili.

U međuvremenu u onom ”Forumu” pokrenemo još jednu ideju, da okupimo bosankse pisce koji žive u Skandinaviji i formiramo društvo. Komuna ideju podržala sa kartama za prevoz i prenoćištem. U onim prostorijama stanara organizujemo književno veče i susret sa bosanskom publikom a u porostorijama komune sastanak pisaca, pozdravio nas je tada glavni u komuni Bo Zar. Vijest odjeknula među Bosancima širom Skandinavije, lokalne novine donijele veliki tekst o prvom okupljanju bosnaksih pisaca i formiranju Društva. Mustafa Cico Arnautović, Fikret Tufek, Minka Blekić, Hasan Šabović, Alija Kadrić…, sa onih novina slali poruke. Na spisak se prijavila 22 Bosanca što pišu na ovim prostorima. Htjeli smo olakšati život pisca, pomoći jedni drugima da izda i promovira knjigu. One prostorije za okupljanje stanara postajale punije i punije, sve više sadržaja zaokupljalo ljude, različita porijekla, to mi bilo najvažnije.

Uskoro dolazio Božić, mi pozvali stanare da kafu svi zajedno popijemo, oni iz Udruženja stanara u regiji pozdravljali naše aktivnosti i posebo okuplljanja oko božićne kafe. Platili nam i kafu i kolače, mi ostalo sami donijeli. Djeca plesala, ovi što su slikali okačili slike po zidovima oko 200 slatkih kafa se popilo.

Nekoliko sedmica iza dolazio Bajram, isto vjerski praznik koji dobar dio stanara naselja slavi. Mi iz odbora ponovo na isti način pozovemo stanare na zajedničku slatku kafu bajramsku. Oni iz glavnog  odbora stanara u regionu reagovali, tačnije predsjednica. Poručila da ona ne plaća bajramske kafe, one nisu u švedskoj tradici. Mi joj poručili preko novina: ”Nisu u švedskoj ali jesu u tradiciji onih koji žive u naselju i uredno plaćaju i stanarinu ali i članarinu udruženja stanara. Ako ih min e pozovemo na zajedničku kafu pozvaće ih neko drugi na izoliranu, segregiranu”, ona se ljutnula.

Ja radio u tvornici ali u večernjim satima preživljavao onaj rukopis što sam iz Sarajeva donio. Junak  priče mi davno iskustvom govorio šta i kako će se u Bosni desiti, mi u Bosni kao da smo osuđeni da (h)istoriju ponavljamo, sve se ponovilo, još i gore. Napisao sam autentični roman ”Alija Bosanac”, uradio ga u stotinajk primjeraka. Razgovarao sa prijatlejem Šveđaninom o priči i piscu, žalio se na švedsku diskriminaciju i nonšaliranje tuđeg pisca. ”U ovoj zemlji oni što hoće da ti pomogu obično ne znaju, oni što znaju neće da pomogu”, šalio se on, ali smo zajedno promišljali kako tražiti pomoć za onaj roman. Popunili formulare kao je i traženo i poslali primejrak romana, kod mene još ostala dva. Poslije mjesec dva dođe obavjest da sam dobio dotaciju. Uslov bio da im pošaljem još oko 300 primjeraka knjige. Brzo doštampam ono što su tražili, pošaljem oni prebace novac. Bila je to prva pobjeda koju sam izvojevao sa švedskom birokratijom na polju pisane riječi.

Pristigli novac mi apetite otvarao, u torbi sam od ranije imao na stotine zabilješki, priča i sudbina. Ljudi mi u gradu i kroz onaj rad u Dječijoj ambasadi pričali svoje sudbine, ja ih bilježio i grupisao. Neke već bio ispisao, neke  još čekale da se na papir bace. Rukopis ”Posljednji bosanski bogumil i druge priče”, pošaljem u ”Našu riječ” u Zenici i oni odštampaju knjigu. Imali mogućnost da rade i kolore, pa sam priložio i desetak reprodukcija mojih slika u ulju, htio sam predstaviti priču i sliku ambijenta iz kog je ona izlazila. Prijatelji mi već ranije pomogli da priče i na švedski prevedem, Bo ih lektorisao, tako da smo otisli i verziju na švedskom jeziku. Forma ista samo jezik drugi. Iz Bosne autobusom pošaljem torbu knjiga i ona prošla do kuće, sa drugom ja krenuo za promociju, ponio stotinjak komada oba naslova. Carina me zaustavi na hrvatskoj granici, otme knjige, mene držali ”u postupku” dva dana. Udarne TV vijesti objavile da sam uhvaćen u carinskom prekršaju na granici, novine pisale, nekome trebala takva vijest, meni trebale knjige.

Ono knjiga što je prošlo do Švedske, ponovo pošaljem prema Zavodu za kulturu i ponovo dobijem dotaciju za dobru knjigu i pisca. Posaljem knjige i prema Savezu švedskih pisaca, uskoro dobijem obavjest da su me primili, postao sam švedski pisac. Lokalne novine se sa mnom radovale. Ja nastavio da radim kako sam i navikao, posao i pisanje, počeo novi roman o ženi. Htio sam oslikati ženu kroz izazove promjena sredine i mentaliteta, imao sam dva ženska lika jedan koji zna mušku igru i ulogu koju joj nude i ona druga koja tome nije vična. Imao sam i jedan muški lik koji im je bio ogledalo i izazov. Roman nazvao ”Sara” sebe sakrio iza pseudonima. Priča iz mene izašla a ženama postaladraga, jedna od mojih ponajdražih.

Poslije dvije godine rada u onoj tvrnici počela me glava i vrat boljeti. Ja bih radio, ali tjelo se otimalo. Odem ljekaru on propiše mirovanje. Prolazio mjesec za mjesecom, mene boljelo pa boljelo. Zubaru išao da mi zdrave zube vadi, bolilo me u korjenu zuba. Liječili me tabletama, akupunkturom, ništa. Ljekari rekli da je neki tip viplaš bolesti kao poljedica udara, vjerovatno onog saobraćajnog, tvornica stvar pogoršala. Ljekar, či sam pacijent bio, odseli iz komune, u komuni se stvari promjne, sve što su bili na bolovanjima pozivaju na ponovne pretrage. Meni rekli da probam po pola radnog vremena. Predstavnik komune, obećavao da će se komuna zauzeti da mi proba nešto drugo pronaći što nije uz mašine vezano.

Tad u gimnaziji tražili nastavnika maternjeg jezika, ja poslao papire, objašnjavajući da bih njegovao jezik kroz novinu, radio i predmet, objasnio i to čim sam se bavio. Direktor onom mom Bou poručio da sam pravi izbor, Bo mi čestitao. Uskoro mi se požalio da je predsjenica BiH udruženja bili kod rektora i rekli mu da ”oni ne žele da im ja djeci predajem, zato što  mi je žena Srpkinja”, onaj se čudio ali i njoj ponudio posao. Ona u Bosni završila učiteljsku, nikad u školi nije radila, ona titula ”predsjednice” udruženja je zaposlila. Nisam se žalio problemi sa bolovima u vratu i glavi mi se izkomplikovali, oni iz kase osiguranja požurivali da se odlučim, posao u onoj tvornici ili čekanje nečeg boljeg. Ja izabrao čekanje i pisanje.

Na mjestu gdje se rijeka Lagan ulijeva u dugačko jezero, primjetio sam kuću na vodi. Djelovala je napušteno, ali sam zavidio onome što je njen vlasnik. Često sam išao na ušće, lovio rubu i gladao onu kuću, sanjario kako bi bilo lijepo u njoj imati svoj ribarski i slikarski pribor, sjediti na terasi i sunčati se ali i meditirati o životu. Jedan dan sam prmjetio da je kućica otkačena od onog uobičajenog mjesta i odplovila niz vodu, neko je privezao za jednu johu, ali dio ograde joj bio oštećen. Počinjem se raspitivati za vlasnika, pronađem ih, bila su dvojica i kupim kuću. To je bila prava radost. Dobio sam kuću, nalik na onu sa Paleža ili onu iz Helsingborga, samo sad na vodi, pokretnu. Dao sam se na posao, čistio, farbao, sređivao, kuhao hranu, lovio ribu.  Napravio sam i malu prilaznu terasu, sve u svemu dobio sam kućicu iz snova na kojoj bi mi i sam Robinzon Kruso pozavidio. Tu me pronašao, zaljubljenik u prirodu i avanturu, sanjar i novinar Dan Östberg koji će me prihvatiti za starijeg brata, ja njega usvoio. Drag, kreativan, srčan, skoro kao da i nije Šveda, a jeste. Novinari su često dolazili onoj kućici da pišu o piscu i sanjaru a nisu ni morali, ja napisao knjigu, baš o brodu, upredajući je u bogumilsku i ljudsku priču. Ljudi dolazili i pričali svoje živote i snove, ja ih uvezivao i napisao roman ”Zagubljene slike”, ubrzo ga i preveli. ”Isaberg förlag” objavila knjigu na švedskom jeziku pod nazivom «Borttappade bilder».

Kroz ono Društvo BiH pisaca objavimo nekoliko knjiga bosanksih pisaca. Ferid Ćehić, objavio «Zablude gospodina R», Minka Blekić pjesme «Šabloni i šeme», Mustafa Cico Arnautović «Ptice na rukama», Enes Topalović «Šapat predaka», ja «Bosanski protestant», ali sam izabrao pseudonim.

 

 

Nekako po objavljivanju priča na švedskom jeziku, uz one ilustracije mojih slika uz njih nazvao me Jan Vahlin, političar iz Folk partije. Popili smo kafu ali predložio da ručam sa njihovim glavnim odborom stranke. Ručali, htjeli da pređem njima. Ja odbio, smatrao da su pisanje, ribarenje, slikanje i moja porodica najbolja politika. Ali Jan me angažuje da mu vodim škole slikanja u gradskoj crkvi. To zadovoljstov da dva puta godišnje škole vodim već deset godina ne propuštam, druženje sa slikarima, bojama, motivima, izložbama.

Ljubav i veliku inspirativnu snagu bosanksih bogumila ili patarena, morao sam nekako i šveđanima predstaviti. Oni su inspirisali protestantizam a mi živimo u protestantskom svijetu. Napravio sam dvojezičnu knjigu «Bogumili kao inspiracija» (Bogumilerna som inspiration). Opremio je sa četerdesetak kolor fotografija i isto toliko epitafa. Uskoro je knjiga dobila svoju publiku, bogumili svoje obožavaoce.

Tog ljeta mi je i mama samo zaspala laganim snom i nije se više probudila. Lahka ti bosanska zemlja majko.

 

Sa dnevnim novinama «Oslobođenje» sam ponovo uspostavio ekološke veze i počeo pisati na temu socijalne ekologije. Ubrzo smo objavili i knjigu «Ekologija – neodrživi razvoj», kojoj nije bio cilje knjižna forma već povod da se o temi govori. Priči o Aliji Bosancu sam se iznava vratio, dobio je sjajne recenzije, ali sam bio nezadovoljan, taj junak i ta drama prostora je tražila više. Rukopis sam iznova prelomio u roman pod naslovom «Proleter u srcu», kostur priče ostao isti, junaci i prostori dobili druga imena. Roman je preveden i objavljen na švedski. U švedskoj verziji dobio ime «Sista striden», Dan Östberg ga više puta izčitavao i davao konačnu jezičku formu. Hvala moj brat. Obje knjige dobile potporu Zavoda, ona bosanska proglašena najboljim romanom u BiH dijaspori te godine.

Na onu kućicu na vodi mi navraćali novinari, pisci, slikari, političari: Enes Munđić, Biljana Žakula, Jovo Divjak, Fadil Toskić, Cico Arnautović, Uzeir Bukvić, Vehid Gunić, kemal Coco, Ismet Bektić, Hazim Akmačić, Senad Hadžifeizović, Enes Kišević...

           

Kuća na vodi

 

Na njoj sam počeo i novu priču, «Odisej sa planine». Ponovo tema žene, samo sad trudne ostavljene. I ona je štampana u obja jezičke varijante, bosnaskoj i švedskoj i ona je... Potrefilo se da me tad u školu pozvao direktor osnovne škole «Proympia» Martin Alkemark, trebao mu neko ko bi učenike malo umirio. Meni naumpala jedna narodna dosjetka, kad bi čovjek znao kako je teško djecu odgajati a lijepo u unučadi uživati, odma bi unučadi pravio. Upravo tako sam se u školi počao osjećati kao deda koji je okružen sa nekoliko stotina unučadi. Školu, kolektiv i djecu sam studirao jedno vrijeme onda sve uvezao, baš kao svojevremeno na Pedagoškoj akademiji. Učenici sa nastavnikom tehničkog sofu i sto pravili, svojim otiscima ruku drvenariju dizajnirali, sa nastavnicom šivenja jastuke šili, ja kačio dječije radove po zidovima i isječke iz novina gdje su oni i škola bili junaci. U jedan od ćoškova prostorije za odmor utjerao stolić sa sendvićima, sokovima i čajem. Pustio muziku u onom vremenu odmora i ostalo je legenda škole i grada. Nemira dječijeg i nekontrolisanog po hodnicima nestalo u lijepo dječije druženje se pretvorio u onoj sali što je na njih ličila. Na sendvićima i sokovima sam zarađivao školi više nego me plaćala. Iduće godine mi direktor dao i predmet likovnog odgoja ali sve što je za odmore vezano. Učenici iz one škoe i kafića direktno u onaj novi roman o Odiseju uskakali. U toj školi sam proveo naredne tri godine, na radost moju, ali i onih uz koje sam bio. Onda Martin promjenio školu, privatnim školama krenulo loše...

Prolympia, jedna od ucenickih izložbi u njohovom kafiću

 

Bosanci u italiji su me pozvali 2004.  godine na književno veče. Tri bosanska pisca, tri nacionalnosti trebalo da se predstave. Tu sam se sa divnim Šimom Ešićem prijateljski uvezao, ali smo natjerali neke političare da porazmisle o kulturnoj BiH dijaspori koja nije imala ni minut šanse da se u Bosni predstavi. Ministarsvo za izbjeglice i raseljena lica, nas, bosanske pisce iz dijaspore, pozvalo to proljeće da se na Sajmu knjige predstavimo. Šimo i ja osmišljavali cijelu priču. Skupilo  se oko tridesetak pisaca. Ta vrsta saradnje i predstavljanja se nastavila do danas. Hvala Ruzmira i ministarstvo. 

Da se vratim Bosancima u ovom malog gradu, njihovo ne jedinstvo me počelo nervirati i sramotiti. Mi iz «Foruma» ih pokušamo na Dan državnosti okupiti na trgu u sred grada uz kafu. Stariji obrazovaniji došli, oni mlađi se svojih vođa, grupa držali i lokalnih zastava držali. Pozovemo predstavnike svih udruženja na kaficu razgovora. Tri udruženja poslala prestavnike, ona što je postala nastavnica  nije došla. Htio sam da se pogledaju u oči i dogovore o elementarnom zajedničkom predstavljanju u komuni. Da zajedno brinu o Danu državnosti, maternjem jeziku i pokretanju lokalnog radija. Na žalost to bio prvi i posljednji put kad su se okupili, brzo pobjegli u svoje izolirne klubove i odsječene priče.

Mi iz «Foruma» poslali zahtjev komuni da nam omogući da na sred trga za Dan državnsoti između švedske zastave i zastave komune okačimo i državnu bosansku. Komuna reagovala silom majoriteta. «Ne dolazi u obzir!» Zvanično nam odgovorili iz komisije. Mi htjeli da istjeramo Bosnace iz malih religijskih i ko zna kojih klubova i okupimo jednom u godini pod državnu zastavu, ovi u komuni nisu tako mislili, ali ni po onim klubovima. Svima odgovaralo ovako, izolirano.

Oni iz udrućenja za kulturu «Bilda» gdje sam školu slikanja vodio, predlagali me za stipendiju za kulturu u komuni, oni u komuni odbili prvi put, pa drugi. Bo Alvberger me predložio treći put, opet odbili. «Ne trudi se, nikad i niko od useljenika u komuni još nije tu stipendiju dobio», kažem mu gledajući statistiku.

Počeo sam pisati i roman o ljekaru, koji je bio specijalista u svojoj zemlji, ovdje ga 8 godina vodali po biroima za zapošljavanje i kursevima za kuhanje i varenje.  Na kraju on očima diagnosticirao jednog  političara u automehaničarskoj radnji. Klupko se počelo odmotavati, on dobio šansu da pokaže koliko je dobar ljekar. Dvije godine kasnije postao šef klinike. Priča me dojmila u njoj sam prepoznao hiljade onih što po Malmeu taksi voze a diplome viših škola im kući o klinu stoje okačene. Roman sam nazvao «Rođen za doktora», pravog junaka Avdu Suljevića u pseudonim Rame Borića sakrio.

Iduću cijelu godinu sam posvetio studiranju slikarstva i slikara, napisao sam roman «Zaljubljen u sunce» inspirisan životnom pričom slikara i boema, Lazara Drljače, posljednjeg bosanksog bogumila. Gore na Prenju gdje u miru snatri, romanom sam mu podigao stećak, trag besmrtnosti nezaboravna ljudskog duha kakav je on bio.

Novinari mi sve više prostora u bosnaksim medijima davali, negje ga i ja otimao, uz roman o Lazaru sam dobio nekoliko sati, govorio o mjestu umjetnosti i umjetnika kod Bosanaca.

Sledeću, ponovo cijelu godinu sam posvetio Martinu Luteru i Hamzi Orloviću, uknjižavajući ih u priču «Martin i Hamza – Bog je u srcu». «Put do našeg Boga je naš jezik a Bog je u našem srcu», govorili i učili i jedan i drugi. Martina slušali, promjenio Nijemce, Evropu, svijet Hamzu nisu, ubili ga i sve njegove sljedbenike...

Praveći smjenu u aktivnostima, pisanje sam zamjenio prevođenjem, preveo sam roman mladog bosanskog pisca Zulmira Bečevića "Resan som borjade med ett slut" (Putovanje započeto od kraja). U aprilu na sajmu knjige u Saraejvu će biti knjiga i promovirana a izdavač je "Bosanska riječ".

 

Bosanci u Värnamu, ali i u cijeloj Švedskoj su dobro primljeni, grupisali se tamo gdje je bilo posla i praznih stanova, ovi «njihovi» ih posebno grupisali. U početku stan koštao nekoliko desetina hiljada kruna, kasnije kad su oni bili u mogućnosti da ih kupe, cijena im narasla do miliona a kuća i do tri. Ljudi radili, zarađivali ali i računali da imaju ušteđevine u onim stanovima i kućama pa kad god krenu, pokupe novac i može biti. Na žalost, nije bilo tako. Ekonomska velika kriza uzima svoj danak. Domaći se prestrojavaju, postaju nervozni i osjećaju se ugroženi strancima, kreće ona nama poznata kampanja povika. Useljenici se osjećaju prevarenim, ostaju bez posla a i one imovine u stanovima i kućama koja se naprosto topi i nestaje.

Lokalne novine me pitale šta mislim o krizi, «Plašim se, ako nismo uspjeli da strance integrišemo kad je teklo med i mlijeko, kako ćemo sada. Integracija je bila i ostala lijek, ali integracija u kojoj stranci postaju dio novog društva preuzimajući i odgovornost za njega ne gubeći svoj identitet, bar ne u prvoj generaciji», odgovorio sam. Objavili mi sliku na naslovnoj strani a onda se javile i druge novine sa dužim spiskom pitanja, trenuto odovaram Mije magazinu na pitanje: Da li je radikalizacija islama opasnost  po švedsku demokratiju?

           

 

Svaki radikalizam je opasan, ali kad su u pitanju muslimani u Švedskoj, oni su već dva puta do sada žrtvovani, ovo bi bio treći put. Žrtvovani su u svojim zemljama, upravo predsjenik Obama, govori o ubistvu milion Iračana u nepravednom ratu, dodajmo nevinih a šta je sa onima u Afganistanu, Palestini, Bosni, Čečeniji? Drugi put su žrtvovani jer su prepušteni u ovoj zemlji na milost i nemilost sitnog interesa svojih sunarodnika i švedskih vlasnika stanova i praznih radnih mjesta. Stanovi i kuće koje su skupo platili svojim radom sad su objezvjrijeđeni, u ekonomskoj krizi se ponovo na njih upozorava kao opasnost. Opasnost je loša ekonomska politika i politika integracije stranaca u ovo društvo... između  ostalog pišem onim Miljo novinama...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Prodavači magle

 

Ako ne možete shvatiti, kako i zašto su Amerikanci dva puta uzastopno birali Dž. Buša mlađeg koji ih je odveo u permanentni rat sa Afganistanom, Irakom i zavadio sa cijelim svijetom dok ih napokon ekonomskom krizom, nije doveo do prosjačkog štapa. Ako još uvijek ne možete shvatiti kako je došlo do rata na Balkanu na kom su narodi izabrali svoje vođe koji su ih odveli u bratoubilaštvo, agresiju i rat, ili to da ih još uvijek biraju. Ako ne možete vjerovati svojim ušima da su u dvadeset prvom vijeku u sred Sarajeva neki idioti u obdanište uveli vjeronauku, ili da vlstodžci čije su kriminalne radnje sudski pokrenute ili već dokazane, ne obaraju dokaze već novinare i sudije, onda svakako Noem Chomsky pričom o prodavačima magle krije valjane odgovore.

http://www.orbus.be/proza/proza_37.htm





Priča o švedskoj integraciji je priča za sebe. I ako je na državnom nivou postojao Zavod za integraciju u praktičnom životu integracija se pretvorila u segregiranje. Svaki veći grad ima svoje useljeničke četvrti u Štokholmu Rynkebi, u Malmeu Rosengord...
Ovih dana je se upravo u Malmeu desio policijski skandal. Grupa useljeničke omladine je protestirala (nešto kao u Francuskoj i Grčkoj) ali bez vandalizma i paljevina. Policija je kamerom snimala svoju akciju na kojoj je šef policije demonstrante nazvao «crnim majmunima» uz obećanje «da će jednog od njih tako premlatiti da će ostati sterilan».
Ta situacija je otvorila uvijek aktuelno pitanje integracije, gdje su me novinari pitali da prokomentarišem događaj.

Više http://www.orbus.be/aktua/aktua2547.htm

RASIM Ljajić - čovjek iznad svega


Političari na Balkanu će morati da shvate, da nije dobro danas voditi Karađorđeve ratove, bez obzira koje i kakvo mjesto oni imali u (h)istoriji srpskog ili drugih naroda. Ako Ilić shvati da je prva njegova potreba upravo komšija Rasim Ljajić, kom je sjajno jasno gdje, sa kim i kada živi. I nije do njega već do onih koji i danas hoće pošto poto da im on proigrava Turke kako bi oni mogli biti Karađorđe

http://sevko.blogg.se/2009/march/rasim-ljajic-covjek-iznad-svega.html


Bošnjaci, Jevreji i Avdo Sidran



Jevreji su opstali kao narod njegujući svoj jezik, sanjajući svoju zemlju, dio tragedije Bošnjaka je svakako i preziranje sopstvenog jezika i svojih pisaca.
Više:  http://www.orbus.be/aktua/arhiva/aktua2479.htm

Muslimani naprijed Bošnjaci stoj!


Evo nas kod Bugarija, u čijoj biografiji stoji odakle je (Orahovica, Prizren), stoji i koje je škole pohodio (vjerske) i stoji da je on alternativa IZ Bosne i Hercegovine. Ne znam u čemu je alternativa, kad IZ ali i on preferiraju vjeru nad prostorom (narod, naciju).

http://www.orbus.be/aktua/arhiva/aktua2446.htm

MARTIN I HAMZA

- Bog je u srcu čovjeka

 

Ševko Kadrić, iz novog rukopisa.

 

 

KO se jednom nadnese nad ovu knjigu u opasnosti je da bude očaran duhom mrtvih koji počinju pred njegovim očima novi život. Ti što, i pored upozorenja još uvijek čitaš, ne plaši se mrtvih, to nisu oni sablasni kosturi koji su nam se zadržali u sjećanjima kao krvavi trag crkvene inkvizicije i prepadanja paklom. Zar možemo zamisliti druženje sa živima a da sa nama nisu i mrtvi kao univerzalna struja mudrosti? Zid između nas i njih, nije sloj zemlje ili komad vremana koji nas dijele, već naša nesposobnost da shvatamo koliko tragovi njihovih života igraju ulogu u našim životima.

Još si tu, još čitaš, znači čarolija djeluje. Znaš li zašto? Zato što mrtvi bolje znaju ono što tek treba da se desi nego mi živi. Njih odlikuje iskustvo i strpljenje, nas brzopletost i strah. Otuda nam, pripremajući se za vječnost, u kamenu ostaviše poruke kao opomene uz nadu da ćemo se u njima prepoznati mi ili `našeg sina neki sin´:

”Da mi se ispod biljega dić, svaki bi mi dan bio jedan novi život” (april 1449. godine). Razmišljaš li o poruci? Razmišljaš li o svim onim danima koje si mogao i bolje odživjeti? Ako ne razmišljaš sad, doći će vrijeme kad ćeš razmišljati, obećavam. Zajedno čitajmo i ovu koju nam je ostavio Vlk od Humske zemlje sin, 1209. godine : ”Ono što ću ti rejti ti privati al nemoj mi vjerovati. Tij si ti, ja sam ja pa nam ni istine ne moraju biti iste. Kad budneš ko ja svedi svoj ratčun tko što svedoh i ja svoj. Ne nadaj se da tće biti vječno ono tšto tće tek dojti, al ni ne žali za onijem tšto je prošlo. Vetćina ljudi ima malo znanje a veliko otčekivanje. Oni tće zato uvijek optuživati jutče za ono tšto tće im se desiti sijutra. Ti voli trenutak u kome jesi i usne koje te ljube. Kasnije tće ti kostji ko sada moje mirno snivati pod ispod težka kamena. Ne prevali mi biljega, pusti ga da stoji kako stoji. Ako me ne razumiješ sada ti možda me razumjedne tvojega sina neki sin.” ***

Voliš li trenutak u kome jesi i usne koje te ljube? Cijeni i poštuj i jedno i drugo, alida bi čarolija i dalje trajala, molim te da sada otvoriš oči srca i počneš otkrivati stvarnost sakrivenu ispod prvog sloja poruke, polahko otvaraj i sluh srca da čuješ istinu sakrivenu iza riječi. Da, ovo nisam naglasio, istina je ipak saktivena u tvom srcu a ne u ovoj ili bilo kojoj drugoj knjizi. Ključ da je saznaš je znanje, put do znanja je učenje. Čitaš li? Ako čitaš nedaj nikome da ti tumači šta je ovaj ili bilo koji drugi pisac želio da kaže, tim čarolija nestaje.

Uman pisac krije priču u više značenja, ostavljajući čitaocu zadovoljstvo da joj se iznova vraća otkrivajući u njoj svaki put ponešto novo, meni je ipak najbolji onaj koji u svojoj priči uvijek ima i jednog osedlanog konja kog ja mogu uzjahati i sa ostalim junacima kroz priču i vijeme jahati. I opet smo mi u prednosti, mislim mi što čitamo. Junaci u piščevoj priči jašući konje kroz svoje bitke iz njih ne moraju uvijek živi izaći, mi možemo, sjašemo konja ili samo zatvorimo knjigu.

Piscu je dat dar da osluškuje glas svemira i glas svoga srca, iz ta dva glasa pravi jedan, isklesan u jeziku duše, omeđen koricama knjige. I tu je opet čitalac u prednosti, on se čaroliji može vraćati kad hoće osluškujući u njoj svaki put novi glas pisca i svemira prepoznavajući u njima i svoj glas. A pisac? Pisac kad napiše knjigu, između njega i tog novog života počinje novi odnos, omeđen, ne samo koricama, već i vremenom i sazrijevanjem same knjige kao novog života koji živi svoj život otkidajući se od svog duhovnog tvorca, pisca.

 

Ti što si još dio čarolije i jašeš svog konja kroz ovu priču, ne žuri da sudiš junacima, oni su dobri kad su dobri loši kad su loši, kao i svi mi drugi, jahači, pisci i čitaoci. Tvoj i moj sud mogu čaroliju prekinuti, završiti je kako nismo željeli ni ti ni ja. Ja ću, kao slikar početnik ili onaj što je već umoran od slikanja, junake odjevati samo u obrise, ti ih oblači kako ti srce želi. Ne žali boje, platno, svilu i ukrase, nek im zveče toke na prsima i odzvanjaju ploče pod nogama, tebi je na volju.

U bitkama neću biti ni konjovodac ni vojskovođa, nemoj ni ti, dobijene bitke ne treba iznova dobijati, izgubljene i ne pokušavajmo da dobijemo, dijeli nas prostor i vrijeme. U njima ne tražimo ni razloge da optužujmo juče za ono što nam se dešava danas ili što će nam se desiti sutra.Bitke ovih junaka imaju smisla ako nam pomognu da svoje dobijemo, da ne ponovimo njihove greške, ali ni njihove pobjede. Njima njihovo, nama naše, ali vremenska daljina (skoro pet vijekova) nam pomaže da stvari bolje vidimo, posebno ako ih stavimo na bijelu podlogu poput stranica ove knjige. Imeđu njihovih bitaka i ovih naših, kroz koje svoje konje jezdimo, su mnoge rijeke postale oblaci i mnogi oblaci postali voda, ni ti ni ja tu ništa ne možemo promjeniti, ali možemo razumjeti. Razumiješ li?

 

Priče nema bez junaka a mi ćemo biti uviđajni prema damama, njih ćemo prvo izvesti na scenu. Slažeš se?

Katarina von Bora, žena pred čijom su ljepotom muškarci obarali pogled a ona postiđena morala da je sve više pokriva dok nije cijelo tijelo crninom prekrila, ostavljajući samo lice da iz bijelog okovratnika proviruje, otišla u samostan.

Merima, učiteljica ljubavi iz Bagdada, ”ljubav i porod stavljaju ženi zastor na oči i uši a rezu na usta, pred strahom da joj tajna na usta ne izađe, da izdajom ne izgubi više nego što dobije”, uči će Hamzu ljubavi, kad ženskoj ljubavi nije bio vješt.

Hadžira, žena pjesmi i porodici vjerna, Hamzi će roditi Hamzu.

Fazila, prvi drhtaj u mraku, ljepota u snove dozivana, svjetlo na tamnom nebu zbog kog se u ponor svemira kao na sedždu pada.

Martin Luther, čovjek koji je dobar dio života na raskrsnicama stajao, učio, razmišljao, oklijevao dok nije skupio snage i 1517. godine vrisnuo sa svojih 95 teza o indulgencijama, dogmama i uređenju crkve, vrisak mu se do danas čuje. Čuješ li ga ti?

Hamza Orlović Bošnjak, hafiz kog su drugi, zbog učenosti sultanom nazivali, sulatan mislio da na ovom svijetu nema mjesta za dva sultana. Pedesetak godina poslije reformisanja katoličanstva, pokušao je isto što i Martin Luther, zapitao se morajuli li muslimani da se svom Bogu (Allahu) obraćaju na arapskom jeziku?  Desetine hiljada sljedbenika mislio isto, krenulo za njim, nazivajući se hamzevijama. O tome kasnije.

Deda Radin, bogumil, ostao u svojoj vjeri na svojoj zemlji i kad je tuđin zemlju osvojio, tuđe poštovao svoje nije dao. Po zemlji hodio i nije mu bilo dosadno, nikad nije bio sam, skupljao eho tuđih neizgovorenih rijetči i sklapao svoje svjetove.

Pertov paša, kasnije vezir stambolski, prepoznao se u Hamzi i njegovim riječima, da postoji 70 000 zastora koji stoje između ljudi i Stvoritelja. Jedan od najznačajnijih je jezik, ako ne razumijemo jezik poruke džaba nam je slušati.

Mehmed Paša Sokolović, na silu od roditelja otet, sila ga cijeli život pratila, kao mač u ruci ili nad glavom. Mogao i nebesko carstvo sagraditi, ali nije. Imao malo znanje a velika očekivanja.

Narod ili narodi, ponekad snaga, ponekad brašno, glina, voda, vazduh. Oni vještiji od njih mogu čuda i čudovišta praviti, nevještima kroz prste bez traga promiču.

Scena, od početka šesnaestog vijeka pa sve do danas.

Rekviziti, centralni dio pozornice zauzima bogumilski stećak, svjedok, trag, povezujuća nit junaka i vremena, ali i njih i nas. U njemu (njima) je uklesana poruka života, tajna i ljepota, san i java koje nas još uvijek tjeraju na sumnju i misao. ”I rodi se sumnja u duši mojoj, sumnji nesklonoj da i ti negdje ne tražiš spasenje od mene kao što ja tražih od tebe”, ali i misao koja životu pored pukog biološkog postojanja daje i (s)misao.

 

SKINI KNJIGU

 

____________________

* Rudolf Steiner, Izvodi iz predavanja o tajnama smrti 1905/25. godine.

**  Zapis sa stećka, (Š.K. Bogumili kao inspiracija) Kulduk iz Solne, april 1449.

*** Vlk od Humske zemlje sin, 1209.